Napuštanje dostojanstva radi profita (“The Founder”, J. L. Hancock)
Ako volite jesti u McDonald’s restoranima, opustite se uz aktualnu američku biografsku dramu o nastanku i usponu ove poznate franšize, Osnivač (The Founder), no nemojte previše očekivati. Naime, iako je radnja na kojoj je ovaj film temeljen stvarna, zbog pravnih ograničenja nema pravog razotkrivanja tajne pa filmu nedostaje istinskog efekta iznenađenja.
Nepoznato o poznatome
Scenarij je napisao Amerikanac Robert Siegel (The Wrestler, 2008), a film je režirao američki redatelj, scenarist i producent John Lee Hancock (Saving Mr. Banks, 2013). Radnja je smještena u godinu 1954., u vrijeme kada je Ray Kroc, kojeg tumači Michael Keaton, bio samo obični putujući trgovac koji gotovo bezuspješno pokušava velikim kompanijama prodati svoje miksere za izradu mliječnih napitaka (engl. milkshakes). Nadalje, s obzirom na to da je uvodni kadar obilježen Krocom u blizu planu, a ostatak filma prati sličnu liniju, gledatelj otpočetka može pratiti razvoj njegove osobnosti, sudbine, ali i cjelokupne atmosfere.
Kroc tijekom čitavog filma iznova postaje centrom pažnje, vjerojatno zahvaljujući svojoj uvjerenosti u važnost upornosti. ”Trud se konačno isplati tek kad osoba odbije odustati”, rekao je jednom američki pisac Napoleon Hill. Da je tome, najčešće, zaista tako, pokazao je upravo Kroc, ponavljajući kako ključ uspjeha leži u upornosti, a ne obrazovanju ili talentu. Naime, nakon niza neuspjeha, njemu javljaju kako jedan restoran želi kupiti čak šest njegovih miksera. On, misleći da je riječ o grešci, telefonskim putem provjerava informaciju. Iznenađujuće, zaista jest bila riječ o grešci – kupci žele osam, a ne šest miksera! U tom trenutku Kroc odlučuje osobno ih posjetiti.
U nastavku slijedi…
Zatim, očekujući vidjeti tipični drive-in restoran popularan u vrijeme nastajanja McDonald’s restorana, Kroc ostaje vidno zbunjen. Naime, ni minutu nakon plaćanja naručene hrane, on pred sebe dobiva papirnatu vrećicu s hranom, bez pladnja i pribora za jelo. Ogledajući se oko sebe, shvaća da tu hranu može jesti bilo gdje, koristeći se samo rukama. Zanimljivo je to što su taj sustav brzog posluživanja hrane osmislili Maurice ”Mac” McDonald (John Carroll Lynch, Fargo, 1996) i njegov brat Richard ”Dick” (Nick Offerman, Fargo, 2015) kako bi postali učinkovitiji.
Štoviše, braća su Kroca provela kroz kuhinju, ukratko mu navodeći korake koje poduzimaju kako bi gost čim prije bio poslužen. Njega je to zaintrigiralo zbog samo jedne stvari – opisani je postupak smatrao plodnim tlom za besramno bogaćenje putem stvaranja sustava franšize. Međutim, Dick i Mac su skeptični jer njihovi pokušaji u tome naumu nisu uspjeli, ali mu na njegovo inzistiranje ipak popuštaju, uz uvjet da potpiše ugovor kojim njima daje svu stvarnu moć upravljanja i odlučivanja. Kroc pristaje te se stvari konačno počinju mijenjati, time radnji dajući ponešto brži tempo.
No, ono što je vjerojatno intrigantnije od tolike predanosti jest Krocova stvarna nesposobnost generiranja (originalnih) ideja. Naime, sve ideje koje izlaže u filmu, zapravo nisu njegove, nego od ljudi s kojima je razgovarao i čije je prijedloge svesrdno prihvatio – ali ih i predstavio kao vlastite. Keaton je odlično odglumio Krocovu narcisoidnost i nemiran duh, a cijelu je atmosferu upotpunila ploča o samopomoći i asertivnosti koju je Kroc preslušao kako bi se pripremio za govor na večeri čiji je domaćin bio Ronald Reagan. Osim toga, Keaton je uspješno ”prodao” priču o Krocovim vjerovanjima i odlukama koje je donio kao heroj samog sebe, kao onaj koji vjeruje da će mu jedino upornost u poslu donijeti trajni uspjeh.
Ambiciozna biografija, ali ne i film
Zanimljivo je i da se vrijednosti koje njeguju braća McDonald provlače kroz cijeli film, ali im je ipak nedovoljno pažnje posvećeno. Oni nisu, kao Kroc, željni profita, nego su željeli stvarati dobru hranu po povoljnim cijenama, ali bržim tempom nego što su to ostali restorani činili. Oni su, naime, samo htjeli imati dovoljno novaca, pomoću kojega bi njihov restoran mogao bez većih problema nastaviti s radom. Usto, valja pohvaliti Offermana u ulozi Dicka McDonalda kojega prilično uvjerljivo prikazuje kao osobu tvrdoglavu poput Kroca, s kojim se i sukobljava, pa radnja ponovno pokazuje znakove živosti.
Začudno je i to što je Krocov bračni život s prvom suprugom Ethel (Laura Dern, Jurassic Park, 1993) prikazan samo u najgorim trenucima, od svađa do razvoda, kao da se željelo hladnokrvno potvrditi da ljudska ambicija i upornost nemaju granica kada je riječ o ”nanjušenom” bogaćenju, što baš i ne ostavlja mjesta vjeri u humanost. Također, važnu ulogu u promjenama Krocovog stanja imala je pijanistica Joan Smith (Linda Cardellini, Legally Blonde, 2001), mlađahna žena koja mu je zavrtjela glavom – ne samo uz pomoć svoga izgleda, nego i neprestanim veličanjem njegovih sposobnosti. Ona je, zapravo, u usporedbi s Ethel, bila sjajnije uprizorena, u lijepoj odjeći i s osmjehom na licu, pritom jasno izražavajući zadovoljstvo Krocovim poslovnim uzdizanjem.
Reklame nikad dosta
Konačno, film djeluje obećavajuće, no sama ekranizacija usporediva je s brzom prehranom koju tematizira – gotovo je neprobavljiva. Naime, ponegdje je radnja nepotrebno razvučena, pa se čini kao da joj nema kraja, a u nekim je scenama na nepotrebnim mjestima rascjepkana. Teško je ne primijetiti i da je prvi dio filma više usmjeren na prikazivanje koje neodoljivo podsjeća na reklame današnjeg lanca restorana McDonald’s. Usto, Kroc je prikazan više kao predani biznismen nego kao manipulator željan (tuđeg) bogatstva, iako je braći McDonald ukrao i posao i ime. No, kako je ovo, čini se, priča o besramnosti do koje je čovjek radi vlastitog uzdizanja spreman ići, zapravo ne čudi da je sve zasluge dobio upravo Kroc, taj famozni ”Osnivač”, zbog kojega je mala obiteljska zalogajnica postala svjetski fenomen na krilima kapitalizma.
