Nellcote: Bili smo zajedno na koncertu Stonesa ’98., a još tada se nismo znali
Udobno se smjestite u debelom hladu. Jesen je pobjegla, a ljeto je zavladalo ulicama, baš onako kako treba biti. Nellcote nastupa u sklopu Bloomsday festivala u petak u Puli, a što Lana i Vinko vole gledati, čitati i slušati saznajte u nastavku.
Dan je bio dug, a moglo bi se reći da je za mene tek počeo. Nakon osmosatne šihte odjurila sam prema centru znajući da me čeka čašica ugodnog razgovora s Vinkom Ergotićem i Lanom Filipin. Kiša je neumorno ispirala ulice tog dana i iako smo bili pred krajem svibnja, sve u zraku je mirisalo na svježu jesen. Žurnim korakom (jer nekako uvijek ispada da uspijem zakasniti, makar 5 minuta) sam se uputila prema Quahwi misleći samo na to kako mi treba jedna dobra ledena kava – nakon toga mogu sve što je potrebno!
Vinko je već sjedio u dvosjedu i ispijao espresso, a Lana i ja smo slučajno, kao u nekom filmu, hodajući jedna iza druge, obje sa zatvorenim kišobranima, ušle u isto vrijeme i smijehom se pozdravile.
Zadnji put kad smo razgovarali, spomenuli ste mi da tražite novog člana benda. Jeste oformili punu postavu? Tko vam se pridružio?
Vinko: Ta potraga je malo potrajala. Prvo nam je otišao gitarist Lovro iz benda, par mjeseci nakon toga i bubnjar Damir. Dosta smo vremena proveli u potrazi za novim članovima i na kraju smo ih pronašli. Ponovno smo oformili bend, ali tko su novi članovi neka ostane iznenađenje do sljedeće svirke.
Koliko novi članovi utječu na izričaj benda? Naravno svatko daje neki svoj pečat. Glazbu radite zajedno?
Lana: Vinko dođe s nekom osnovnom idejom pa ju razradimo zajedno.
Vinko: Najbolje se to osjeti između EP-ja i albuma koji će izaći. Stvari s EP-ja sam ja snimao doma sam, a album smo snimali od početka s bendom i osjetit će se razlika. Poslušajte novi singl Trouble in Disguise.
Očekujemo li uskoro još neki novi singl?
Vinko: Neposredno pred izlazak albuma planiramo izbaciti još jedan singl. Tamo u ranu jesen.
Pa da. Uskoro će i novi album ugledati svjetlo dana. Kako je tekao kreativni proces stvaranja? Koliko dugo ste radili na albumu?
Vinko: To je na kraju bio jako dug proces ako ćemo gledati baš od početka stvaranja tih pjesama jer sam sve te pjesme imao prije nego što smo se skupili u formaciju koja je snimala album.
Lana: Dvije su nove pjesme.
Vinko: Tako je, dvije pjesme su samo nove. Proces snimanja se isto malo odužio, ali to se uvijek oduži.
Uvijek neke nepredvidive situacije.
Vinko: Ma da, uvijek neki faktori na koje ne možeš baš previše utjecati, ali ne želimo odustati. Želimo zaokružiti priču oko albuma i nadamo se da će se publici svidjeti.
Hoće li neke od stvari s EP-ja biti na albumu ili su sve potpuno novi materijali?
Vinko: Ne, EP je bio svoja priča, to je završeno. I dalje te pjesme sviramo uživo, ali se neće naći na albumu.
Da, bilo bi šteta da ih ne svirate, meni su jako drage i zato me baš jako zanima kako će zvučati album. Koliko pjesama ima?
(Vinko gleda Lanu u nedoumici)
Lana: Zakaj mene gledaš? (smijeh) Bit će ih osam je l’ tako?
Vinko: Da, osam pjesama. (smijeh) Malo su duže pa možda tih osam na prvi djeluje kratko, ali bit će to dovoljno i slatko.
Jeste li se udaljili od onog zvuka koji ste njegovali na EP-ju “Surrender” ili sve ostaje u tom tonu?
Lana: Zadnja tri singla koja smo izbacili nalaze se na albumu i to je taj zvuk koji se provlači kroz album.
Vinko: U odnosu na EP je to prilično drugačije.
Koliko često imate probe? Koliko često vježbate?
Vinko: Mi smo poznati po tome da puno vježbamo. (smijeh)
Osjećam neki sarkazam u tvom glasu.
Vinko: Ovisno o periodu. Sad smo krenuli u petu brzinu, vježbamo dva puta tjedno, a ako će biti potrebno, budemo i više. (smijeh) Koliko god nam to obaveze dozvole, ali trudimo se.
Je l’ se uspijevate dogovoriti za termine?
Lana: Imamo stalne termine pa je tako lakše.
Vinko: Nema zabušavanja. (smijeh)
Slušaju li vas novi članovi?
Vinko: Moraju, sad je još ona faza gdje smo mi stari i strogi, a oni novi i poslušni. (smijeh)
Što radite kad ne svirate? Vinko za tebe znam da gradiš brodove, a ti Lana?
Vinko: (smijeh) Da, provodim po osam sati u uredu buljeći u kompjuter. Nakon toga malo uživanja, ali uvijek se što više slobodnog vremena trudim posvetiti glazbi.
Lana: Kad ne sviram se tjeram da sviram, ali ne ide – tu su obiteljske obaveze. (smijeh) Pokušavam pisati neke radove koje bih trebala i prevodim. Završila sam engleski i indologiju. Indologija je zanimljiva, jako opširna. Super te potkuje u lingvistici – sad sam na doktoratu iz lingvistike. Zanimljiva je njihova književnost i filozofija. Nakon što to sve pročitaš i prožvačeš, baš ti otvori vidike i promijeni ti neke poglede na svijet. Indologija mi je uvijek bila kao neki studij sa strane koji će mi otvarati vidike, a engleski će donositi kruh. Sad bih više htjela da mi muzika donosi kruh, ali to ide malo teže. (smijeh)
Vinko: Čekaj čekaj da album izađe. (smijeh)
Vinko spomenuo si da gledaš filmove i serije u slobodno vrijeme. Što si zadnje dobro pogledao?
Vinko: U zadnje vrijeme više serije. Počeo sam gledati Chernobyl.
Lana: Je li to dokumentarna ili igrana?
Vinko: Igrana mini serija. Odlična atmosfera. Prije toga sam odgledao njemačku seriju Dark. Sad kad vrtim film, ispada da volim gledati te mračne serije s malo elemenata SF-a.
(Vinko opisuje neke scene iz serije Chernobyl i šturo opisuje radnju, preskočit ćemo taj dio kako ne bi spojlali onima koji još nisu gledali seriju.)
Lana jesi li ti skoro gledala nešto zanimljivo vrijedno spomena?
Lana: Nažalost ne stignem. Nemamo ni telku doma, ali navečer znamo staviti tu i tamo neki stand-up na YouTubeu. Voljela bi gledati, ali nešto sam morala žrtvovati. (smijeh) Vinko gleda za oboje.
Vinko: Sad ispada da rokam serije po cijele dane. (smijeh) U zadnje vrijeme mi se dani svode baš na ovo što si rekla. 20 minuta Seinfelda prije spavanja, vratio sam se njemu.
Lana: Njemu se uvijek možeš vratiti. Iako mislim da ta serija danas više ne bi mogla proći, ima dosta političkih nekorektnosti da ne znam bi li ju pustili. Oni su dotakli sve živo.
Da, danas moraš paziti s čim se i na koji način šališ. Ali ta glumačka postava..!
Lana: Super mi je kako u nekim momentima možeš vidjeti da su na rubu smijeha i da ne mogu izdržati.
Vinko: Pogotovo Seinfeld koji je toliko loš glumac da se skoro cijelo vrijeme smije. (smijeh)
(Na neko vrijeme smo skrenuli s teme prepričavajući najdraže dijelove Seinfelda kojih smo se mogli sjetiti. Vinko iznosi svoje oduševljenje Georgeom, ja izvlačim Kramera bez kojeg ništa nije isto, a Lana prepričava isječke u kojima je primijetila kako se Jerry i George jedva suzdržavaju od smijeha. Spominje se puffy shirt, žena s ogromnim rukama…)
Gdje vas sljedeće možemo čuti?
Vinko: Nastupamo u sklopu Bloomsday festivala u Puli 7. lipnja. Cafe Ulysses.
Kad smo se već dotaknuli Bloomsdaya, imam par knjiških pitanja za vas. Koja vam je najdraža knjiga?
Lana: Životinjska farma, George Orwell. I njegova 1984. Te dvije i Goldingov Gospodar muha te nauče svemu što trebaš shvatiti o društvu. Ali o meni me je najviše naučilo Stakleno zvono Sylvie Plath. Uvijek joj se vraćam, jako se poistovjećujem s njom.
Vinko: Ovako na prvu mi pada na pamet Na Drini ćuprija od Andrića – knjiga koju sam namjerno odugovlačio da što duže guštam u njoj.
Što je bolje – filmska ekranizacija ili knjiga?
Vinko: Uvijek mi je knjiga bolja
Lana: A nije baš.
Nije ni meni. Ovisi. Lana bi li mogla izdvojiti neki film koji ti je bolji od knjige?
Lana: Baš se pokušavam sjetiti, čvrsto sam uvjerena da nije to baš tako, ali sad se ne mogu sjetiti primjera. Možda Trainspotting jer kad sam pogledala film mi je to bilo wow, ali kad sam krenula s knjigom mi je taj škotski bio težak i nije mi se dalo. Imam tu knjigu sve ove godine, otkrila sam neki dan da čak možda imam autogram od Welsha. Otvorila sam knjigu i gledam kaj je ovo, kao, posvećeno Lani, a ja se tog trenutka uopće ne sjećam, ni kak’ sam ja dobila taj autogram. Welsh je jedne godine gostovao na Festivalu alternativne književnosti tako da je moguće, ali evo, ja tu knjigu nisam nikad pročitala. Sramim se reći, krenula sam više puta, nije išlo. Češće čitam neku publicistiku ili pitkiju beletristiku jer čitam po tramvajima, lovim rupe u danu pa mi je lakše to nego čitati knjigu u koju se baš moram udubiti.
Možda nije najspretniji primjer, ali sad mi pada na pamet, meni je film 300 dosta dobra ekranizacija stripa i jako mi se svidjelo kako je taj prvi nastavak filma napravljen.
Vinko: Samo prvi dio sam i gledao, ali toliko davno da se više ne sjećam. Možda to sve ovisi o tome što si prvo konzumirala.
Može biti. Imate li neko najdraže ljetno štivo? Što čitate ljeti kad ste na odmoru?
Lana: Ja svake godine nadobudno uzmem knjige za faks i za sve živo i to uvijek ostane sa strane, ali najčešće s djetetom zavrtim iznova sve nastavke Harry Pottera.
Vinko: Ja uzmem neki krimić ili neko malo lakše štivo koje se brzo čita.
Meni je definitivno najdraže ljetno štivo knjiga Kako ubiti suprugu i zašto. To mi je tata preporučio još davnih dana, odličan crni humor i baš jako zabavna knjiga.
Lana: Funkcionira li to i u suprotnom smjeru?
Ima od istog pisca i zove se Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto, ali tu još nisam pročitala. U planu mi je nabaviti i nju jer me isto zanima. Sad se vraćamo ponovno na glazbu. Što slušate od domaćih i regionalnih izvođača?
Lana: Zapravo najviše muziku prijatelja i poznanika koja mi iskače na news feedu. Ali evo, od ljudi koje ne poznajem mi je za uho zapeo Sfumato. I nedavno sam poslušala album Pavla Miljenovića, to je fakat divno nešto. Imamo super jazz muzičare. Kad narastem, želim biti Zvonimir Šestak. (smijeh)
Vinko: Dosta slušam domaću scenu i trudim se pratiti što se događa. Zadnje što sam poslušao nekoliko puta je novi album od Seine. Odličan album, mislim, oni su mi i inače odličan bend. Izdvojio bi Mary May, Ninu Romić. Imamo odličnu kantautorsku scenu.
Na kojem koncertu ste zadnje bili?
Lana: Bila sam na koncertu Nine Romić u Vintageu.
Vinko: Porto Morto u Tvornici. Bilo je iznenađujuće puno. Atmosfera je bila vesela, curice su vrištale i svi su bili veseli. To mi je drago vidjeti. Lijepo je da jedan mlađi bend napravi hype oko sebe i da se to prepozna.
Uhvatila nas je kiša danas. Imate li neki najdraži soundtrack za kišne dane? Što slušate kad ste doma, a kiša lupa o prozore?
Vinko: Big Thief, imaju odličan novi album koji sam slušao baš zadnjih par dana. Topla preporuka svima.
Lana: Nemam soundtrack za kišu, kiša nikako ne djeluje na mene. Bilo sunce ili kiša, ja slušam isto. (smijeh) Ponekad mi je depra i na sunčan dan. Danas sam baš dobre volje i super mi je dan.
Koja je vaša najranija uspomena vezana uz glazbu, a koje se možete sjetiti?
Vinko: Nekako se uvijek sjetim iz tih mlađih dana jednog mixtapea koji mi je tata napravio s nekakvim baladama šezdesetih i sedamdesetih. To se mjesecima vrtjelo u stanu. To su pjesme poput Angie od Stonesa i Sailing od Roda Stewarta. Ti klasici. I danas kad ih čujem probude neku emociju u meni, imaju neku težinu.
Lana: Sjećam se trenutka kad sam otkrila da tata ima neke ploče. Tata je na faksu imao bend i isto je svirao bas i to je bila neka njegova skrivena prošlost za koju nisam znala sve dok nisam otkrila te ploče i onda sam mu ih sve izgrebala – naravno. (smijeh) To su uglavnom bile ploče Beatlesa, ali mi smo doma stalno slušali radio. Tada je Bijelo dugme bilo aktualno, njih sam baš voljela. Jedan od prvih koncerta na kojem sam bila je bio koncert Tajči. To je bilo super. Nastupala je na nekoj terasi u Vodicama, a sestrična od tate me odvela. To je pojačalo moju želju da budem pjevačica, ali nikako da dođem do toga. (smijeh) Polako. Bit će.
Lana super mi je ovo kako smo se spontano dotakli prvih koncerata. Vinko sjećaš li se ti nekog od svojih prvih koncerata na kojem si bio?
Vinko: Iz ranijeg djetinjstva baš i ne, ali koncert koji je meni napravio prekretnicu su bili Stonesi 1998. Tada sam imao 13 godina.
Lana: Bili smo zajedno na koncertu, a nismo se još tada znali. (smijeh)
Vinko: Mi i još nekoliko tisuća ljudi. (smijeh)
Lana: Ja sam tada bila u srednjoj školi, malo već ozbiljnija. (smijeh)
I evo, sudbina vas je kasnije spojila u bend. Kad se samo sjetim priča svojih prijatelja na kojim sve kultnim koncertima su bili za vrijeme Juge, a i kasnije. Ja sam tada bila baš jako jako mala.
Vinko: Je, početak devedesetih i Fiju Briju i Zagreb gori. Sjećam se toga. Tada sam bio taman na nekoj prekretnici pa nisam išao što mi je bilo jako krivo, ali kasnije smo pohodili.
Gdje se to održavalo?
Lana: Zagreb gori je bio na Šalati.
Vinko: A Fiju Briju u Domu sportova.
Da vam se pruži prilika da možete nastupati s nekim svjetski poznatijim bendom koga bi odabrali?
Vinko: Jako teško pitanje. Bio bi sigurno netko od stare garde.
Lana: Radiohead. Ne znam što bi se to trebalo dogoditi da dođu, malo mi je to nezamisliv moment.
Vinko: King Gizzard & the Lizard Wizard.
Lana: E da, to mi se već čini kao nešto izvedivo.
(Nakon jedne šalice kave uslijedila je i druga sve dok nije bilo vrijeme za šalicu rastanka. Svatko od nas se uputio prema svojoj kišnoj ulici s nekim novim mislima, u želji da prestignemo užurbane kazaljke. Te večeri zaboravili smo na ljeto koje je zaspalo pred vratima.
Dok čitate ovaj intervju ljeto budno čeka da mu pružite ruku i uljepšate dan.
Tko zna, možda se vidimo u Puli u petak na završnoj večeri Bloomsdaya.)
