Nered u predgrađu, nered na platnu (“Suburbicon”, G. Clooney)
Suburbicon je novi pokušaj Hollywooda da publici istovremeno ponudi nešto zabavno i nešto što će ih natjerati na razmišljanje. Nesumnjivo je da nam toga svakim danom sve više treba, no jednako tako nam se takvo što svakodnevno i servira. Flert filma i svakodnevnice star je kao i film sam, a mnogi redatelji smišljaju kreativne i upravo nevjerojatne načine na koje će nam, kao pojedincima opterećenima životnim brigama, rasvijetliti koji su to aktualni problemi u društvu o kojima bismo trebali razmišljati nakon izlaska iz kina.
Tako nam iz srca Hollywooda dolazi George Clooney u redateljskom stolcu, koji je nabasao na stari scenarij braće Coen i prilagodio ga uz pomoć Granta Heslova te pokušao stvoriti satiru i komediju te društveni komentar “3u1”, ali muze koje su ga posjećivale tijekom pisanja filma, čini se, nisu bile visokorangirane ili su bile preslabo plaćene. Ako je Clooney htio mjesto u utrci za Oscara, promašio je stadion. No, krenimo ispočetka.
Zajedno protiv promjena
Suburbicon je fiktivan američki gradić gdje svoje idealne, američke živote u 50-ima žive bijeli Amerikanci u savršenom skladu i zajednici. Među njima je i obitelj Lodge, koju čine otac Gardner (Matt Damon), njegova žena Rose i njena sestra Margaret (Juliane Moore) te mali sin Nicky (Noah Jupe). Do njih se useli nova obitelj Mayers, koja postane posebno bolan trn u oku zajednice Suburbicona samo zbog toga što imaju nesreću biti crnci u to vrijeme.
Dok se grad s bolesnim interesom bavi Mayersima, što je inspirirano istinitim događajem, kod Lodgeovih se odvija prava drama. U kuću im jednu noć upadaju dva razbojnika koji ih sve onesvijeste i ubiju Gardnerovu ženu Rose. Nakon majčine smrti Nicky ostaje živjeti s ocem, koji je klasičan coenovski prepreden protagonist, i „na privremeno“ im se doseli tetka Margaret. Odmah je jasno da tu nešto gadno smrdi, no ostatak stanovništva Suburbicona taj smrad ne osjeća, nego se intenzivno bavi istjerivanjem navodnih crnih ovaca iz zajednice, uopće im ne dajući šansu da se uklope. Kako to obično biva s pričama braće Coen, film je prepun obrata, više ili manje očekivanih, ali budući da je George Clooney također utisnuo svoj pečat filmu, na platnu smrdi gotovo jednako kao i u predgrađu.
Neiskorišten potencijal
Suburbicon krasi divna scenografija i kostimografija, vjerna razdoblju u kojem je smještena radnja i lažnoj idili koju na van žive stanovnici predgrađa. Film krase i sasvim solidne do gotovo izvrsne glumačke izvedbe probranih holivudskih imena, s obzirom na to u kakvom su se neredu glumci našli. Posebno se ističe Oscar Isaac kao agent osiguranja koji se pojavljuje u drugom, već potpuno kaotičnom dijelu filma i pravo je osvježenje u priči. Isaac iz svog lika izvlači maksimum i u dijalozima s ostalim likovima potpuno ih zasjenjuje. Motiviran je, misteriozan, inteligentan i pun elektriciteta koji nedostaje ostalim likovima.
Najveća šteta ovog filma je što ima velik potencijal, a mali postotak tog potencijala zapravo je ostvaren. Dva su glavna problema; prvi problem je scenarij koji se naizgled bavi dvjema narativnim linijama o dvije obitelji Lodge i Mayers koje dijele dvorišnu ogradu. Te su narativne linije potpuno nepovezane, izuzev prijateljstva između dvojice dječaka koji ne mare za idiotizam odraslog svijeta, a Mayersi su potpuno marginalizirani. Zbog toga je film kaotičan i priča djeluje površinski, a obrati smiješno, dok bi trebali biti inovativni i zabavni, što je inače slučaj u scenarijima braće Coen (koje nitko ne dira). U scenariju također manjkaju dosjetljivi i elokventni dijalozi, motiviranost i razvoj likova te neka općenita kontrola nad pričom.
Neodlučnost u tonu drugi je problem; Clooney je istovremeno htio stvoriti satiru, crnu komediju i komentar društvenih nejednakosti, ali raspršio se na toliko strana da nije uspio ni u jednoj od te tri stvari. Mayerse uopće dublje ne predstavlja publici, a Lodgeovi, na koje je više koncentriran, nisu dovoljno jaki likovi da bi uspješno vodili film, što je posebno vidljivo kada im ga ukrade sporedan lik agenta osiguranja.
Tko riskira, profitira
Da se Clooney držao samo jedne priče, film bi možda ispao drugačije. Priča bi bila potpuno drugačija i da se usudio riskirati i bolje se udubiti u problematiku za koju se čini da je prezentira kao glavnu pouku filma – toliko smo opterećeni nebitnim stvarima (u filmu je to istjerivanje potpuno nevine crnačke obitelji) da ne vidimo prave probleme (kriminalna i uvrnuta bijelačka obitelj vrata do). Ovako samo ispada kao da je prepisao zadaću od braće Coen i to jedva za ocjenu dovoljan. Kaos u koji zapadnu likovi, kao još jedna poznata karakteristika braće Coen, nije dovoljno dobro uklopljen i čitava je priča u većem rasulu nego što bi trebala biti.
Najava filma djeluje cjelovitije i bolje izvedeno od samog filma, što je prava šteta, jer se baš tamo vidi potencijal priče. Film je mogao otići u toliko smjerova i iskoristiti elemente kojima je raspolagao, no čini se da Hollywood i dalje nastavlja svoj trend loših pokušaja stvaranja dobrih filmova.
