Novine – Hommage Žici: Novi uspjeh hrvatske televizijske produkcije
Medijska pompa koja se rasplamsala netom prije premijere Novina na HRT-u, nije ni novost ni unikat za neku hrvatsku televizijsku seriju: Pregrštom hvalospjeva i gotovo orgazmičkih panegirika, Novine su predstavljene kao velik iskorak za domaću proizvodnju igranih TV serijala dok je najveća potvrda stigla od strane moćne izraelske medijske kompanije Keshet International koja je otkupila globalna distribucijska prava na seriju.
Međutim, iako su publika i kritika, dvije strane inače vječito u suprotivu složne oko kvalitete samog proizvoda, iskorak koji obje strane spominju nije toliko u koncepcijskom smislu koliko u razini zanatske izvedbe. Medijska eksponiranost same serije kao i tematika kojom se bavi već je viđena u slučaju serija Dobre namjere i Počivali u miru, a kod potonjeg je već uočen otkup distribucijskih prava (od strane Lionsgatea) i pohvala spram iznimnih redateljskih, vizualnih i glumačkih standarda.
Sprega medija, kriminala i politike
O čemu se tu ukratko radi: Tajkun Mario Kardum (Aleksandar Cvjetković), personifikacija glavnog protagonista hrvatske privatizacije, kupuje riječki dnevni list te time unosi pomutnju među zaposlenicima redakcije od kojih pratimo urednika i pobjednika “analnog alpinizma” Martina Vidova (Zijad Gračić), prekaljene veterane Dijanu Mitrović (Branka Katić) i Nikolu Martića (Trpimir Jurkić), buntovnog i upornog Andreja Marinkovića (Goran Marković), oportunisitčki ambicioznu Alenku Jović-Marinković (Olga Pakalović) te mladu novakinju Latinović (Tihana Lazović). Po toj pozornici prepunoj unutarnjih previranja, kriminala, korupcije, taštine, izdaja, nečasnih djela i ubojstva obasjani reflektorom također koračaju pokvareni gradonačelnik s većim aspiracijama (Dragan Despot), bivši udbaš (Zdenko Jelčić) te Kardumova majka i mentorica (Edita Karađole).
Iako je cijela postava na razini, svojim se izvedbama ističe trio Katić- Jurkić- Cvjetković, dok ćemo puni izražaj ostalih glumaca, nadajmo se, imati prilike gledati u nadolazećim epizodama. Iako je na njihove likove trenutačno stavljen manji fokus, već i samom svojom pojavom u oči upadaju odlični Zdenko Jelčić, Zijad Gračić, Edita Karađole te dijabolično ledeni Dragan Despot.
Rijeka i Baltimore
Već je od prvih kadrova jasno da je autorski dvojac Matanić- Đikić inspiraciju crpio iz kultne Žice (The Wire) glasovitog Davida Simona, po većini kritičara najbolje dramske TV serije u povijesti. Osim “citata na početku”, vidljiv je i stilski i tematski utjecaj koji je na Matanićevo djelo imala kultna HBO-ova serija: Novine nemaju glavnog lika, radnja je fiksirana na lepezu likova od kojih više-manje svi dobivaju podjednaku pozornost dok kroz njihove oči svjedočimo premreženosti svih društvenih struktura, tj. simbiozi medija i politike i povezanosti istih s mutnim tajkunima, kriminalcima, korumpiranim policajcima i crkvenim moćnicima, a kroz epizode spektaularnim kadrovima oslikavaju fresku Rijeke, slično kao što je to u Žici učinjeno s Baltimoreom.
Vizualnost serije krasi hladan spektar boja, kakav imaju i svjetske kriminalističke serije, a “baltimorski” prikaz Rijeke kao tmurnog, a opet markantnog lučkog grada mogao bi poslužiti kao inspiracija ostalim filmskim i TV djelatnicima koji neshvatljivo zanemaruju fotogeničnost hrvatskih gradova. Neshvatljivo, jer Hrvatska je zemlja gradova. Sva i posvuda, od renesansno- gotičkog Dubrovnika do Pule, od secesijskog Osijeka do baroknog Varaždina. Pa ipak, gledajući hrvatske filmove i serije čovjek se ne može ne zapitati zašto su sve hrvatske priče posvećene malim mjestima. Od sjevera do juga, uvijek provincijalna geografija, i nikad grada. Jurica Pavičić je to najrazgovjetnije kazao ustvrdivši kako hrvatska kinematografija ima svega tri lokacije : Zagreb, otoke i provincije.
Hrvatski noir
Unatoč općem mišljenju, Hrvatskoj ne manjkaju krimi-dramske serije, naše su produkcijske kuće u tom žanru također okušale i u već spomenutim Dobrim namjerama, Uroti, Balkan Inc.–u, Mamutici, negledljivom K.T. 2, a i većina je sapunica baratala likovima koji su svoje bogatstvo stvorili balansirajući na tankoj granici biznisa i kriminala. Međutim, sve do pojave Počivali u miru i Novina, hrvatske dramske serije produkcijski nisu mogle konkurirati popularnim i skupim britanskim, a kvalitetom cijenjenim skandinavskim serijama. Zanimljivo je da je Đikić, scenarist serije, baš poput Simona, bio medijski djelatnik, no tek će nakon pregleda svih dvanaest epizoda Novina biti moguće zaključiti je li mu to iskustvo pripomoglo da realistično dočara kako funkcioniraju stvari u hrvatskom medijskom svijetu. Zasad, unatoč nešto sporijem uvodu, stvari idu u dobrom smjeru – Novine su, uz Počivali u miru, još jedan uspjeh hrvatskog noira.
