Retropetak: Od krize od remek-djela (“8 ½”, F. Fellini)
Talijanski se redatelj Federico Fellini od pedesetih godina dvadesetog stoljeća dokazivao nizom zapaženih filmova, baveći se isprva temom stvarnosti i ljudskih nadanja (Luci di varietà, Il vittelone), da bi potom krenuo utabanom stazom talijanskog neorealizma u kojeg unosi psihološka i moralistička promišljanja (La strada, Il bidone, Le notti di Cabiria). Prekretnicu žanrovskog i tematskog okvira, ali i potvrdu redateljeva uspjeha donosi La dolce vita iz 1960. godine – film u koji unosi niz modernih narativnih strategija te pritom napušta neorealistični prikaz siromašnih sredina i malih ljudi, uperujući ovog puta pogled u mondenu, gradsku klasu talijanskog društva.
La dolce vita donosi veliki uspjeh, među ostalome i nagradu za najbolji film u Cannesu, što redatelju predstavlja teret očekivanja po pitanju njegova budućeg rada zbog čega, na koncu, zapada u stvaralačku krizu. No velik kakav je uistinu bio, Fellini uzima svoju nemoć i frustraciju te ih prenosi na filmsko platno tematizirajući s mnogo stila umjetničku krizu fiktivnog redatelja Guida Anselmia, Fellinijeva alter ega.
Ispovijest velikog redatelja
Već se u filmu La dolce vita Fellini dotiče mnogih elemenata vlastitog života, no 8 ½ (1963.) sadrži izravnu autobiografsku notu koja je istaknuta već u samom naslovu filma. Naime “osam i pol“ odnosi se na dotadašnje redateljevo stvaralaštvo koje broji šest cjelovečernjih filmova, dvije epizode u omnibusima i jednu korežiju koje smatra polovicama te, naposljetku, film 8 ½.
Ova ispovijesna drama prati slavnog redatelja Guida Anselmija (Marcello Mastroianni) koji provodi vrijeme u termama kako bi nekako zaliječio nedostatak inspiracije koji je uslijedio nakon njegova posljednjeg, izrazito uspješnog filma. Ondje se nalaze i brojni Anselmijevi suradnici koji očekuju nastavak njegove karijere pa je u pripremi veoma skup filmski projekt za kojeg Guido nema razrađenu baš nikakvu konkretnu ideju. Pritisak suradnika i novinara otežava njegovu bitku sa samim sobom, a ne pomaže mu ni sva sila žena koje se nalaze oko njega. Od supruge Luise (Anouk Aimée) i ljubavnice Carle (Sandra Milo) do niza glumica koje žele raditi s njime, Anselmi ne nalazi izlaz iz začaranog kruga u kojem bez žena ne može, a ne zna kako i što točno želi od njih.
Najbolje od metafilma
I dok svi oko njega traže pažnju, upute i objašnjenja, njegov unutrašnji svijet vrvi reminiscencijama na prošlost, surealnim snovima te vizijama mogućih osobnih uspjeha (primjerice, vizija složnog harema svih žena koje voli) i neuspjeha. Spomenuti elementi čine poduže epizode unutar filma koje Anselmi konstruira u maniri filmskih isječaka pa njegova percepcija, koju u suštini prožima filmski diskurs, kao i temeljna tematska okosnica pokušaja snimanja filma unutar filma, čine jedan od najboljih metafilmova, tj. filmova o filmu, koje smo u povijesti kinematografije mogli gledati.
Ono što je Fellini u ovom slučaju izveo majstorski, veličanstvena je ekranizacija sjećanja i snova koja je, pod utjecajem Junga i psihoanalize, izrazito sugestivna i simbolična, ali i vizualno bogata te dobro uređena, mnogo bolje negoli je to slučaj s Anselmijevom napornom svakodnevnicom. U tom smislu možemo izdvojiti Anselmijev povratak u rano djetinjstvo kada se s mnoštvom druge djece, uz nadzor brižnih majki i baka, kupao u velikoj bačvi punoj vode, ili kada je, za vrijeme školovanja u katoličkom institutu, s grupom prijatelja otišao u posjet grotesknoj prostitutki Saraghini s kojom je radosno zaplesao.
Sveobuhvatnost i dubina
Ispreplitanje parodično intelektualiziranog diskursa filmskog kritičara (te karikaturalne osobine svih ostalih članova filmske industrije) i pripreme za snimanje SF blockbustera, nasuprot neposrednih osjećaja i sjećanja koja se vrzmaju u Anselmovom umu, prikazuju složenost procesa umjetnikova stvaranja i svih popratnih okolnosti koje ga ometaju na tom putu. U tom srazu stvarnosti i misli do kraja filma postaje teško razlučiti što redatelj zbilja proživljava, a što samo misli (i ne proživljava li to svejedno, iako samo zamišlja). Duboko je išao Fellini sa svime čega se u ovom filmu dotaknuo, no to je izvedeno vrlo vješto i spretno, s puno pažnje za svaki kadar. Dok s jedne strane upućuje kritiku snobovskom, politikantskom filmskom svijetu, s druge strane stvara apologiju filmu koji se i u ovom slučaju pokazuje kao umjetnički izraz u punom smislu riječi.
Složena struktura koja otvara prostor za redateljevu vlastitu priču, ali i osobnu nadogradnju gledatelja i njegovu interpretaciju, na stalnoj granici ljepote i groteske, tvori izazovnu i vrlo osebujnu cjelinu. Prepoznali su to Fellinijevi suvremenici pa je 8 ½ zaslužio i nagradu Oscar za najbolji strani film te prvu nagradu filmskog festivala u Moskvi. Popularnost i utjecaj koji je ostavio na filmsku industriju neprikosnoven je do današnjih dana kao vrelo inspiracije kojem se svatko tko voli film treba s vremena na vrijeme vratiti.
