Premijera opere “Agrippina”: Velika koprodukcija HNK i Sveučilišta u Zagrebu
U subotu, 16. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održat će se premijera opere “Agrippina” Georga Friedricha Handela. “Agrippina” je ovogodišnji zajednički projekt četiriju sastavnica Sveučilišta u Zagrebu: Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti te Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Sedmu godinu zaredom više od 250 studenata predstavit će svoje stvaralaštvo zagrebačkoj publici, a ove godine opera će se odvijati pod redateljskom palicom Dore Ruždjak Podolski i dirigentskom Tomislava Fačinija.
Georg Friedrich Handel rođen je 1685. godine u mjestu Halle u Njemačkoj, a iste su godine rođeni Bach i Scarlatti. Iako je već s devet godina počeo skladati, po očevoj želji upisuje Pravni fakultet. Dvije godine nakon napuštanja prava piše svoje prve opere, “Almiru” i “Nerona”, a 1708. “Daphne” i “Florindo”. U Italiju dolazi na poziv Gian Gastonea de Medicija. U tom razdoblju piše uglavnom sakralnu glazbu jer je tadašnji papa zabranio operu. Međutim, 26. prosinca 1709. u venecijanskom Teatro San Giovanni Grisostomo praizvedena je njegova opera “Agrippina” koja je dobila izvrsne kritike i u skladu s tim bila izvedena 27 puta. Godine 1727. Handel dobiva britansko državljanstvo, a u Engleskoj živi do svoje smrti 1759. godine. U Londonu je skladao jedno od svojih najpoznatijih djela, oratorij Mesija nastao prema tekstovima iz Biblije kralja Jakova. Handel je u svoja djela uvodio instrumente koji se do tada nisu koristili, poput lutnje, harfe, francuskog roga, klarineta i drugih. Moderni kritičari “Agrippinu” smatraju njegovim prvim remek-djelom, punim svježine i glazbene invencije.
“Agrippina” je opera seria u tri čina, a za barok prilično razigran libreto kardinala Vincenza Grimanija prati priču o Agrippini, Neronovoj majci koja spletkama želi s trona zbaciti svoga muža, rimskog cara Klaudija i postaviti sina za cara. U skladu s tadašnjim skladateljskim običajima, Handel je u svoju operu unio niz citata iz vlastitih oratorija i kantata, ali i tuđih, osobito Keiserovih, Corellijevih i Lullyjevih djela. Neronova arija iz trećeg čina opere, Come nube che fugge dal vento, u kojoj on javlja majci da će se odreći svojih političkih ambicija, posuđena je iz Handelova oratorija Il trionfo del tempo. Naglasak se stavlja na virtuoznost pjevača, a oni se često nadmeću i s instrumentima.
„Neron je zapravo jedan odrasli čovjek od dvadeset godina, no sav je zaigran i nije svjestan važnosti trona, već njime manipulira njegova majka, koju on obožava“, priča Natalija Kralj, studentica druge godine Muzičke akademije na odsjeku za solo pjevanje u klasi profesorice Martine Gojčeta Silić. Ovo je njena prva velika uloga, a sa svojim se likom nije mogla lako poistovjetiti jer osim različitog spola ima i drugačiji karakter. No upravo to učinilo joj je pripreme zanimljivima. Za svoju se ulogu počela pripremati već početkom godine jer je studente najprije čekala audicija na kojoj su trebali otpjevati zadane arije, a režijske su probe počele u veljači.
Iako je inače student druge godine dirigiranja kod maestra Fačinija, Franko Klisović dobio je lik Ottonea jer je jedan od rijetkih koji može otpjevati dionice namijenjene najvišem muškom glasu, kontratenoru: „Ottone je carev sin i zapovjednik careve vojske, no on je idealist kojemu je ljubav prema Popeji najvažnija i ne mari za tron, koji u trećemu činu i odbije.“ Iako je uz smijeh priznao kako bi osobno radije prvo osvojio tron, a tek onda voljenu djevojku, Klisović ističe kako mu nije bilo teško postati dobar i romantičan. Kontratenorsku tehniku s profesoricom Gojčeta Silić počeo je raditi početkom akademske godine i upravo mu podrška njegove mentorice puno znači. S obzirom na to da nema zamjenu, pazi da se dovoljno odmara kako bi bio spreman za svaku izvedbu. Klisović, kao i Natalija Kralj, ističe kako tremu nema, no određena doza uzbuđenja zbog važnog nastupa u središnjoj hrvatskoj kazališnoj kući ipak postoji.
Suprotno baroknoj praksi, Handelova “Agrippina” donosi niz likova koji se ne mogu smjestiti u okvire crno-bijele karakterizacije (osim Ottonea), već su stvarni zato što ih pokreću niske strasti, ali i plemeniti osjećaji. Karaktere likova svojim su kostimima pokušali dočarati studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta pod mentorskim vodstvom Barbare Bourek. „Kako bismo bolje upoznali karakter lika, najprije smo pročitali djelo, a onda prema svojim viđenjima lika crtali skice. U suradnji s profesoricom Bourek i redateljicom Dorom Ruždjak razrađivali smo svoje ideje“, pričaju studentice prve godine diplomskog studija kostimografije na TTF-u Lucija Smolčec i Antonija Višak. I dok je kostim koji je radila Višak posuđen iz fundusa pa ga je morala „samo“ doraditi po mjerama glumaca, Smolčec je svoje kostime za “Agrippinu” morala i sašiti. S obzirom na to da će lik Agrippine tumačiti različite solistice, ispod njihovih kostima nalaze se bodi, futrani grudnjaci i slični dodaci kako bi se ista haljina prilagodila tijelima različite građe. Na kostimima su radile četiri mjeseca, a ističu kako ovo nije njihovo prvo ovakvo iskustvo jer im fakultet i inače omogućava suradnju na ovakvim projektima, što ocjenjuju pozitivno zato što im daje dobar uvid u njihovo buduće zanimanje.
“Agrippina” donosi aluzije na političke odnose Venecije i Vatikana 18. stoljeća, no povijesni se kontekst gubi pod ljubavnim i političkim igrama koje su aktualne i u današnjem svijetu. „Redateljica Dora Ruždjak Podolski upravo je zato na pozornicu postavila i neke moderne elemente poput mobitela, kamera i videozida na kojem će se odnosi u operi prikazivati u stilu današnjih političkih stranaka i natjecateljskog showa, dok će se dio s plesačima snimati kako bi podsjećali na današnje spotove“, ističu Valentina Sertić i Lovro Mrđen, studenti druge godine filmske i TV režije. Za snimke na platnu zaduženi su studenti Akademije dramske umjetnosti pod mentorstvom Snježane Tribuson, a njima će pokušati naglasiti detalje koje publika možda ne bi vidjela. „Iako smo mislili da ćemo imati više slobode, ovaj projekt zapravo više podsjeća na TV prijenos u kojem u trenutku moramo odlučiti što nam izgleda zanimljivo, s obzirom na to da će se na svakoj izvedbi iznova snimati“, objašnjava Sertić. „U pravilu će se na svakoj izvedbi naglasak stavljati na iste stvari, no krajnji će rezultat ovisiti o kutu snimanja i pokretima kamere“, dodaje njen kolega Mrđen.
Videozid predstavlja moderni dio scenografije koja je, poput kostima, inače uglavnom tradicionalna. „Zajedno sa svojim mentorom, profesorom Zlatkom Kauzlarićem-Atačem, razvijali smo ideje i prema skicama izrađivali scenografiju. Veliku pomoć imali smo i od slikara iz fundusa HNK-a, pod vodstvom slikara Damira Medvešeka. Ovo je za nas bilo sjajno iskustvo jer je ipak riječ o velikom projektu sa značajnim kazalištem“, govori Eva Vučković, studentica druge godine ALU na odsjeku grafike.
Suradnja mladih umjetnika proteklih je sedam godina bila jako uspješna, a ostaje za vidjeti hoće li redateljica Ruždjak ponoviti svoj prošlogodišnji uspjeh kada je za praizvedbu opere “Madame Buffault” Borisa Papandopula nagrađena Nagrada hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje u kategoriji opere. Producenti opere su Marin Leo Janković i Danijel Popović. Oblikovanje svjetla potpisuje Marko Mijatović, student 2. godine diplomskog studija snimanja, smjer oblikovanje svjetla na ADU. Autorica vizuala je Karla Čurčinski, studentica 4. godine preddiplomskog studija na grafičkom odsjeku ALU. Nakon premijere, reprize možete pogledati 20. i 22. travnja te 6. i 7. svibnja.
