novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Rad i djelo posljednjeg velikog filmskog prevaranta Orsona Wellesa

Foto: facebook.com/photoOrsonWelles
Vrijeme čitanja: 10 minute

„Sve što sam ikada radio bilo je kontrolirano, svaka sekunda je bila kontrolirana. Volio bih uzeti cijelu priču i napraviti film kao da je dokumentarac. Glumci će improvizirati“, riječi su koje na prvu mogu zvučati kao nešto što je došlo iz usta Adine Pintilie, redateljice eksperimentalnog dokumentarno-fantastičnog filma o autonomiji tijela Touch Me Not, koji je osvojio Zlatnog medvjeda na Berlinaleu početkom 2018. godine.

Ovaj uvodni citat mnogo je stariji od toga te pripada nekim drugim vremenima u kulturnom i političkom smislu. Zanimljivo je vidjeti da je u pitanju misao konstruirana mnogo prije ere lažnih novosti, u vrijeme kada su najveći filmski autori, a ne prosječni redatelji, još uvijek bili živi. Uvodne riječi izgovorio je najveći prevarant među filmskim autorima – Orson Welles – tijekom jednog od njegovih intervjua u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća gdje govori o planovima za svoj najnoviji projekt.

Foto: facebook.com/OrsonWelles

Priča o filmu

„Najčuveniji uspjesi u filmovima su božanske nesreće“, objašnjava Welles postavljajući osnovu za svoj swan song film The Other Side of the Wind, kojeg nije imao priliku završiti… ili je ipak na neki jedinstven način to učinio. Možda je ono što imamo priliku vidjeti sada, više od tri desetljeća nakon autorove smrti , samo dio božanske nesreće o kojoj je govorio.  Priča o filmu The Other Side of the Wind i njegovoj kreaciji poprilično je kompleksna stoga je potrebno promatrati kroz dvije priče:

  • Prva priča je završni film Orsona Wellesa pod nazivom The Other Side of the Wind, koji prati izmišljenog autora Jakea Hannaforda koji izlazi iz redateljskog, karijernog polu egzila s planovima da završi rad na inovativnom filmu. Unutar tog inovativnog filma nalaze se dvije narativne linije koje se dešavaju istovremeno:

Prva narativna linija je završni eksperimentalni film Jakea Hannaforda. (Welles je korežirao ovaj segment sa svojim ljubavnicom  Ojom Kodar)

Druga narativna linija je pseudodokumentarni rad o finalnom filmu Jakea Hannaforda.

  • Druga priča je ona o kojoj govori dokumentarni film pod nazivom They’ll Love Me When I’m Dead o finalnom filmu Orsona Wellesa. Dokumentarac prati Wellesa koji izlazi iz redateljsko, karijernog polu egzila s planovima da završi rad na inovativnom filmu.

Na prvu, ovo se sve može doimati kao jedan užasno kompleksan i nadasve pametan autobiografski metanarativni splet. Welles je izgubio svoj redateljski utjecaj nakon filma Touch of Evil, kao što je njegov protagonista Jake Hannaford izgubio svoj utjecaj pod nepoznatim okolnostima. Obojica su na kraju svojih karijera, ne mogu završiti svoje zadnje filmove iako su genijalci, glumci ih napuštaju za vrijeme snimanja filmova. Doima se tako očigledno – osim jednog malog problema – Welles je u više navrata insistirao da The Other Side of the Wind nije autobiografsko djelo. Koliko god teško bilo povjerovati u ovaj navod, stvar postaje malo jasnija povratkom na samu ideju božanstvenih nesreća.

orson welles
Foto: facebook.com/AlumbraFilms

Oponašanje na najvišoj razini

U uvodnim minutama dokumentarca They’ll Love Me When I’m Dead Welles nam govori sljedeće: „Svuda se nalaze te prelijepe nesreće. Zrak ima njihov miris, a pogled mijenja čitavu rezonancu onoga što ste očekivali”. Potom dokumentarac pravi grubi rez na drugi snimak gdje autor nastavlja razvijati svoju misao: „Ponekad sam imao te nesreće. Snimio sam scenu u kojoj je glumac pružio ruku kroz prozor i pronašao jaje u filmu Touch of Evil… i napravili smo cijelu scenu o tome. Ali želim ići dalje… “. Wellesova velika ideja bila je da stvori fikciju čistim prirodnim greškama, snimajući istinski ljudski život, mimezis na najvišoj razini; bez scenarija, samo čista improvizacija.

Postoji samo jedan mali problem jer se božanske nezgode ne pojavljuju lako. Da, neki od najboljih filmskih dijaloga poput „Here comes Johnny“, „You talking to me?“ ili scena poput one u kojoj Marlon Brando mazi mačku u filmu Godfather (ili Leonardo di Caprio koji krvari nakon udarca od stol u filmu Django Unchained) nisu bile ništa drugo nego čista nesreća. Ipak, jedno je doživjeti i snimiti božansku nesreću, ali konstantno ih prizivati kako bi se stvorio čitav film, zvuči apsolutno vizionarski, suludo i tehnički neizvodivo. Na kraju, Welles je po mom mišljenju uspio u tom pothvatu.

Abeceda velikog prevaranta 

Kako bi bolje razumjeli kako je Welles kreirao svoj posljednji rad, potrebno nam je znanje njegovog esejskog filma F for Fake. Welles je rad stvorio 1973. godine, u drugoj godini snimanja The Other Side Of The Wind. U ovom filmu Welles nam priča priče o velikim prevarantima, profesionalnim lopovima, falsifikatorima koristeći snimke iz njegovih starijih filmova snimljenih s Ojom Kodar, (na početku i kraju filma), te nekoliko preuređenih dokumentaraca Françoisa Reichenbacha (u sredini filma). Negdje oko osme minute filma F for Fake Welles nam kaže da će govoriti istinu narednih sat vremena, a mi gledatelji mu vjerujemo i počinjemo da pratimo njegove priče o Cliffordu Irvingu i Elmyru de Horyu.

Irving je objavio 20 romana, ali bi mogao biti najpoznatiji po falsificiranoj “autobiografiji” poznatog industrijalca Howarda Hughesa. Milijarder je navodno ispričao romanopiscu priču koja se pretvorila u knjigu. Welles u jednom trenutku F for Fake priznaje da je i sam veliki prevarant, od svog prvog glumačkog posla, preko njegove radio predstave Rat svjetova koja je izazvala nemire nakon emitiranja do njegovog remek-djela Citizen Kane. Citizen Kane također je rad u koji je utkano jako mnogo oponašanja i falsifikacija,  gdje je Charles Foster Kane lik oblikovan po uzoru na život industrijalca Howarda Hughesa. Welles govori da sebe ponosno promatra kao prevaranta i krivotvoritelja, što je prva točka koju je potrebno posebno naglasiti u ovome filmu.

Foto: facebook.com/photoOrsonWelles

U svakom slučaju, Clifford Irving piše roman Lažni čiji je glavni subjekt de Hory, kojeg i sam redatelj Welles prati u svom filmu. Elmyr de Hory, mađarski je umjetnik i falsifikator, čovjek koji je prodao preko tisuću falsifikata uglednim umjetničkim galerijama širom svijeta, a Welles ovdje predlaže teoriju da de Hory stoji iza rukopisa autobiografije Howarda Hughesa, a ne Clifford Irving.

Višestruke priče

Prije nego smo i svjesni jedan sat istine koji nam je obećao, Welles je gotov, a autor nam nastavlja izlagati nove zanimljive teorije o prevarantima. Tu dobivamo veličanstvenu priču o Oji Kodar kao Picassovom modelu, ali ipak ne modelu za pravog Pabla, nego opet za nepoznatog krivotvoritelja. U svoje pričanje Welles upliće da je Oja Mađarica (ona je zapravo Hrvatica) i predlaže da je de Horyjeva unuka ili čak da je i ona sama možda velika krivotvoriteljica. Tanka linija između stvarnosti i laži je pukla, teško je prepoznati što je od prezentiranog stvarno. Welles zna kako prikazati fikciju kao stvarnost, druga je točka koju je potrebno posebno naglasiti o ovome radu.

Do kraja filmskog eseja F for Fake Welles nam usporedno priča priče Clifforda Irvinga, Elmyra de Horya, Howarda Hughesa, Oje Kodar, osobnu te priču o izradi ovog esejskog filma. Sve u svemu dobivamo 6 priča, što nas dovodi do treće bitne točke za naglasiti – Orson Welles umije žonglirati višestruke priče istovremeno ih spajajući u jednu nevjerojatno složenu koherentnu sveobuhvatnu naraciju.

Stvarnost velikog prevaranta 

Najbolji način da se objasni i analizira razina kompleksnosti filma The Other Side of the Wind (TOSOTW) je kroz dokumentarni rad They’ll Love Me When I’m Dead. U ovom filmu upoznajemo se s nekoliko značajnih osoba za Wellesovo stvaralaštvo.

Peter Bogdanović, povjesničar filma, novinar i filmski redatelj je prva veza između filmske fantazije i stvarnosti Wellesovog TOSOTW. Prema Bogdanovićevim riječima, Welles ga je zamolio da napravi njegovu „lijepu malu biografiju“. Tako Bogdanović radi intervju s autorom i u tom intervjuu Welles nam predstavlja ideju za film „o starijem filmskom režiseru i mladom filmskom režiseru i izdaji njihovog prijateljstva“. Godina je 1970.  – godinu dana prije nego što je Bogdanović otišao režirati svoj prvi film koji je odjednom postigao ogroman uspjeh. Prva scena TOSOTW-a, u kojoj Bogdanović glumi novinara Josepha McBridea, zapravo je snimljena dan prije nego je Bogdanović počeo raditi na The Last Picture Show. Kasnije je ova scena izrezana iz filma iz razloga koji ću pojasniti dva paragrafa niže.

orson welles
Foto: facebook.com/oneperfectshot

John Huston, glumac i redatelj najpoznatiji po svom filmu Blago Sierra Madre, bio je blizak Wellesov prijatelj pa mu je veliki autor ponudio vodeću ulogu u TOSOTW-u. Dokumentarac They’ll Love Me When I’m Dead pokazuje da je Welles igrao tu ulogu veoma dugo iza kamere te da je dugo razmišljao odigrati je i ispred kamere.

Očigledno je da je autor bio blizak svom swan songu, ali je bio svjestan da ima vremena i mjesta gdje treba staviti svoje osjećaje na stranu. Casting Hustona se pokazao kao savršen jer je bio gotovo isto toliko veliko ime kao i Welles, te je ljudima koji su ih obojicu poznavali bilo je zaista teško razlikovati njihove živote. Tamo gdje je jedan završavao, počinjao je drugi, tako da je uloga Jakea Hannaforda prirodno odgovarala Johnu Hustonu. To Hustona čini drugom vezom između Wellesove fikcije i stvarnosti.

Redatelj u ulozi redatelja

Komičar Rich Little je konačna velika veza u ovoj priči. Trebao je igrati ulogu mladog filmskog redatelja Broxa Adilea koji izdaje Jakea Hannaforda. Postojao je samo jedan problem – on je napustio set prije nego je završio sa svojom ulogom. Na kraju se Welles vratio Peteru Bogdanoviću tražeći od njega da preuzme tu ulogu. Prošlo je skoro četiri godine od kada je Bogdanović nalazio u ulozi novinara u filmu TOSOTW, koja je nanovo morala biti snimljena s drugim glumcima jer je Bogdanović prihvatio novu, značajniju ulogu u filmu. Bogdanović je 1970. godine igrao ulogu novinara, dok je bio novinar, a 1974. igrao je ulogu mladog proslavljenog redatelja, koji je u to vrijeme zapravo postao.

Welles nije dopustio da se ništa gubi pa je čak i priča o Richu Littleu koji je napustio set prije završetka snimanja postala dio narativnog toka dokumentarnog segmenta TOSOTW-a. Welles je svoj gubitak glumca prebacio na svog karaktera Jake Hannaforda, gdje se u dokumentarnom segmentu TOSOTW-a radnja fokusira na Hannafordov gubitak glavnog glumca.

U jednoj ranoj sceni TOSOTW-a također dobivamo osjećaj ovog metakontekstualnog nivoa upravo iz usta Bogdanovićevog lika Brox Adilea gdje on kaže: „Moja knjiga o Hannafordu je otkazana. Na neodloživo dugo. Da, prvih pet poglavlja uzeli su mi tri i po godine života. Naposljetku morao sam početi režirati kako bih mogao preživjeti”.

Foto: facebook.com/photoOrsonWelles

Je li The Other Side of the Wind autobiografski?

To je upravo ono što se dogodilo između Bogdanovića i Wellesa. Novinar koji je postao zvjezdani redatelj s jedne strane i drugi stari redatelj koji se udaljio od svoje nekad zvjezdane ličnosti, bori se da završi svoj posljednji rad jer je u jednom trenutku izgubio slavu na jednom od filmova. Stvar ide toliko duboko u metasfere da je Welles jednom prilikom rekao Bogdanoviću da u slučaju da umre, na Bogdanoviću je da završi TOSOTW. Što je još jednom, upravo ono što Bogdanovićev lik Adile radi u TOSOTW-u, tj. završava Hannafordov film.

Za one koji su se izgubili: John Huston, najbolji prijatelj Orsona Wellesa, glumi Johna Hannaforda, fiktivnog lika sa značajnom sličnošću s Wellesom. Petar Bogdanović glumi Broxa Adilea, lika sa značajnom sličnošću sa samim sobom. Sve što se dešava u stvarnosti oko Wellesa usisava se unutar njegovog filma The Other Side of the Wind. Je li to ovaj film čini autobiografskim? Najbolji način da se shvati je konačno analizirati The Other Side of the Wind imajući u vidu tri naglašene točke o filmu F for Fake te priče tri značajna glumca – Bogdanovića, Hustona i Littlea iz dokumentarca  They’ll Love Me When I’m Dead.

Druga strana velikog prevaranta

Počnimo od jednostavnog dijela The Other Side of the Wind, filma unutar filma. U pitanju je rad koji nije nešto što bismo ikada očekivali od Orsona Wellesa. Film unutar filma kombinira svega po malo iz kinematografije tog vremena. Rad ima buntovnog protagonista u stilu filmova kao što su Easy Rider ili Vanishing Point, ali vizualno stoji na tankoj liniji između atmosferskog filma tog vremena (Persona, L’Eclisse) i solidnog giala (Blood and Black Lace, The Sweet Body of Debora, Forbidden Photos of a Lady Above Suspicion). Welles je ovaj dio očito režirao s Ojom što se može primijetiti zbog otvoreno erotski eksplicitnih scena te dječji nedužne igre bojama i pozicijama kamere.

Foto: facebook.com/photoOrsonWelles

Dokumentarni komad u TOSOTW-u ima malo strukturalne sličnosti s F for Fake, tako da je ovo mjesto na kojem bi trebali zapravo tražiti koliko je autobiografski ovaj rad. Ovdje Welles žonglira višestruke priče istovremeno ih povezujući u jednu nevjerojatno složenu koherentnu sveobuhvatnu naraciju. Deset minuta smo u filmu, vidjeli smo Hannafordove slike, čuli njegov glas na setu, vidjeli ga odostraga, napustili set, vidjeli ljude kako pričaju o njemu i vidjeli ljude kako gledaju njegov najnoviji rad, ali još uvijek njega samoga nismo vidjeli. Welles nas od prvog trenutka filma priprema za veliki susret s Hannafordom i onda, u jedanaestoj minuti, pratimo automobil pun novinara koje vozi Hannaford.

I dalje ne vidimo njega odmah, odnosno naše suočavanje s njim se dešava tek nakon što jedan ne zapita velikog izmišljenog autora: „Je li je kamera odraz stvarnosti ili je stvarnost odraz oka kamere?“ Očita igra na Godardov monolog iz filma La Chinoise: „L’art ne pas le reflet du réel, mais le reel de ce reflet.“ Po prvi put vidimo Hannaforda i dok čekamo da iz njegovih usta kreću izlaziti sve životne i umjetničke filozofije svijeta, umjesto odgovora, dobivamo jednostavnu opasku: „Želim piće.” Ego izmišljenog redatelja Hannaforda toliko je velik, da njegov prijatelj Adile samo pušta traku sa snimljenim odgovorima Jakea Hannaforda i daje novinarima da prepišu. I tu je već jasno da je to u potpunosti suprotno od uvijek karizmatičnog ekshibicioniste Wellesa koji je od intervjua pravio senzacije i uživao u razgovorima s novinarima.

Prevarant i krivotvoritelj

Kada konačno stignemo na zabavu povodom Hannafordovog 70. rođendana, u dokumentarnom dijelu filma, vidimo kako Welles zna predstaviti fikciju kao stvarnost. Claude Chabrol, Curtis Harrington, Paul Mazursk, Dennis Hopper i Henry Jaglom samo su neki od redatelja tog vremena koji su se našli na Wellesovom setu zabave te imali priliku otvoreno dati svoje mišljenje o filmskoj industriji.

orson welles
Foto: facebook.com/TheFilmChaser

U trenutcima rođendanske zabave za Hannaforda u liku velikog autora možemo pronaći djeliće Wellesa, način na koji puši, problemi koje ima sa svojim filmom, čak i na rani život (smrt njegovog oca spominje se u filmu jednog od novinara). Fizički, Huston u svojoj ulozi Hannaforda replika je Wellesa, ali nešto nedostaje, a to je ego, način na koji je Welles oblikovao svoje odnose s ljudima u karijeri. Tako se, na primjer, Hannaford udvara Adileovoj djevojci, ali Welles, prema onome što znamo o njemu, nikada nije uradio nešto slično osobama bliskim Bogdanoviću. Nevolje koje Hannaford ima s protagonistom u svom filmu i način na koji se on nosi s time nije način na koji je Welles reagirao kada je Rich Little otišao.

Fikcija i stvarnost

Welles sebe ponosno promatra kao prevaranta i krivotvoritelja i The Other Side of the Wind pokazuje koliko on to uistinu i jeste.  Kada je izgubio Rich Littlea sa seta, implementirao je to u svoj scenarij. Kada su njegovi prijatelji redatelji bili na setu filma, nisu imali scenarij kojim bi se trebali voditi, već su improvizirali. They’ll Love Me When I’m Dead pokazuje da se za vrijeme snimanja scena redatelja prijatelja Dennis Hopper napušio, krenuo mrmljati te je Welles bio tu da zabilježi tu božanstvenu nesreću. Welles je uzeo sve iz svog života, svoje prošlosti, svojih tragedija, svojih pokreta i iskoristio svaku božansku nesreću koja mu se desila kako bi snimio TOSOTW. Jedino što je zadržao za sebe bio je njegov ego i odnosi koje je imao s prijateljima i suradnicima.

Učinio je sve da nas uvjeri da je u pitanju autobiografsko djelo dok ga gledamo, upravo kako mu ne bi vjerovali kada kaže suprotno u intervjuima. Na kraju nas je uspio uvjeriti. Njegova stvarnost i njegova fikcija gotovo su bile identične, jedino što ih je razdvajalo bila je tanka linija u egu između Hannaforda i njegovog tvorca, najvećeg prevaranta Orsona Wellesa.

Be social

Komentari