Osamdesete su bile godine (“Ready Player One”, S. Spielberg)
Već neko vrijeme štreberi vladaju popularnom kulturom, zahvaljujući čemu, primjerice, dobivamo nekoliko filmova sa superherojima godišnje, redatelji se sve više razbacuju svojim poznavanjem popularne kulture prošlih desetljeća, a filmska industrija lebdi na krilima nostalgije. Sve je teže pronaći blockbuster koji na neki način u svoju priču ne uklapa pop kulturu osamdesetih i devedesetih. Ready Player One, novi film Stevena Spielberga, koji je zanimljiv skok od posljednjeg Spielbergova filma The Post, ulazi gotovo u samo središte tog novog trenda, nimalo ne štedeći na referencama, prestižući u tome i sam Marvel. Nema ništa loše u povremenom namigivanju publici, naročito kada je okruženo inovacijama i novim perspektivama. Nažalost, činjenica je da jednom kada Hollywood utaba stazu, teško s nje skreće. Samo je pitanje vremena kada će publici dosaditi konstantno recikliranje istih fora, likova, glazbe i općenite estetike filma, ako već dosad nije.
Spielberg, svojevrsni kralj blockbustera, potrudio se izbjeći takvo recikliranje te ponuditi nešto svježe u nostalgičnom moru referenci na blještavilo osamdesetih, ali možda si je odrezao prevelik komad kolača.
3D video igre umjesto droga
Ready Player One smješta svoju radnju u ne tako daleku budućnost u 2045. godinu. Film našu blisku budućnost vidi kao eskapistički raj, ali ne na način na koji je to predvidio Huxley, već kao mjesto gdje ljudi od sive stvarnosti bježe u onu šarenu virtualnu, nazvanu OASIS, gdje bilo tko može biti što god poželi i u koju god svrhu želi. Tvorac OASIS-a, James Halliday (Mark Rylance) prije svoje smrti dizajnirao je igru čiji pobjednik postaje jedinim vlasnikom OASIS-a. Budući da su svi tvorci megalomanskih kompanija puni sebe, igru se može riješiti samo uz pomoć potpunog poznavanja života njenog autora i svega što je iole utjecalo na njegovu egzistenciju.
Protagonist je filma osamljeni tinejdžer Wade Watts (Tye Sheridan) koji sa svojim prijateljima, koje zna samo po njihovim korisničkim imenima i virtualnim avatarima, nastoji pobijediti u igri i toliki je obožavatelj Hallidaya da su mu jedini suparnici u poznavanju Hallidayeva života istraživački timovi IOI-a, velike kompanije video igrica na čelu s opasnim Nolanom Sorrentom (Ben Mendelsohn), specijalizirani za proučavanje Hallidayeva života. IOI također sudjeluje u utrci na vlasništvo nad OASIS-om, što Nolana čini glavnim i jedinim antagonistom filma. Film tako postaje utrka od dva i pol sata na vodeću poziciju virtualnog svijeta.
Vedra distopija
Iako je Ready Player One očigledno namijenjen publici upoznatoj sa svijetom video igrica i virtualnog života, nije nemoguće da u filmu uživa i netko tko nije najveći ljubitelj tog diskursa. Film je dovoljno širokog spektra da privuče bilo koga željnog nekoliko sati zabave i onoga što je zapravo glavna tema filma, eskapizma. Likovi su dovoljno generalizirani da se s njima lako može poistovjetiti, a u filmu ima reda avanture i uzbuđenja, reda životnih lekcija i reda otrcanosti.
Budući da se radi o Spielbergu, film ne može ne biti izgrađen od materijala za blockbuster i možda upravo zbog toga ni ne ide u smjeru u kojem bi bio mnogo utjecajniji i brutalniji. Redatelj priču postavlja na pozadini ružne stvarnosti od koje svi žele pobjeći u virtualni svijet OASIS-a. U film je stavljeno dovoljno elemenata da se od njih sastavi kvalitetna distopijska priča, no ostaje se tek na površini i širem prikazivanju šarenog svijeta OASIS-a. Opasnost i prijetnja koju predstavlja antagonist Nolan Sorrento tek je djelomično i površno dočarana te djeluje pomalo djetinjasto, zbog čega se opet teško mogu prenijeti poruke koje su utkane u priču.
Raznolik stil zanimljiva je komponenta filma, jer se miješaju klasični igrani s animiranim filmom te je film grafički uistinu bogat. Ipak, u filmu se pretjeruje s referencama na popularnu kulturu, a Spielberg previše prepisuje, uzimajući čitave dijelove drugih (manje ili više) poznatih djela i provodeći previše vremena objašnjavajući ih publici. Sva ta raznolikost stvara blagi kaos i ne može se reći da film drži neku nit, želi li biti posveta, satira ili samo zabava, nego uskače malo u jedan, malo u drugi par cipela, ne svladavajući potpuno hod ni u jednom.
Šopanje referencama
Ready Player One definitivno podilazi masama, naročito u kontekstu ponovno probuđene nostalgične ere mainstream filma. Iako je radnja fizički smještena u budućnosti, likovi mentalno žive u prošlosti i čini se da je jedini način preživljavanja i borbe protiv zla detaljno poznavanje popularne kulture. Kako je tvorac igre u filmu odrastao u osamdesetima, film je krcat glazbom, filmovima, igricama i općenitom estetikom osamdesetih. Ova nanovo probuđena fascinacija Hollywooda tim desetljećem lagano već počinje ići na živce, a Spielberg kao da se ulijenio pa je dozvolio da se i poster za film prekopira iz tog razdoblja. To nije jedino gdje se ulijenio, budući da je prvih pola sata filma očigledno prepisivanje iz istoimenog književnog predloška kada se protagonist obraća publici u prvom licu objašnjavajući kako je došlo do situacije u kojoj se svijet nalazi te 2045. godine. Radnja se malo probudi kada glavnu riječ preuzmu djela i postigne se neka dinamika.
Film u nekoliko navrata pokuša dotaknuti mračnu tematiku na kojoj počiva i ostaviti jasnu poruku da život u virtualnom svijetu nikad nije bolji od onog stvarnog i opipljivog. Ipak, predugo traje da gledatelj tu poruku dočeka strpljivo. Na kraju svega, Ready Player One jednako je zabavan i naporan te možda samo mrvicu previše uživa u onome što prodaje.
Novi film Stevena Spielberga možete pogledati na programu multipleksa Cinestar Cinemas.
