Oscari 2016: Šarenilo u utrci za titulu Najboljeg filma
Podsjetimo, 14. siječnja američka Akademija filmskih znanosti i umjetnosti objavila je nominacije za 88. po redu filmske nagrade Oscar, s ceremonijom dodjele najavljenom za 28. veljače. U ukupno 24 natjecateljske kategorije, po broju nominacija vode filmovi Povratnik (The Revenant, Alejandro González Iñárritu) s 12 nominacija, Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road, George Miller) s 10 nominacija, Marsovac (The Martian, Ridley Scott) sa 7, pa onda Most špijuna (Bridge of Spies, Steven Spielberg), Carol (Todd Haynes) i Spotlight (Tom McCarthy) sa po 6 svaki. Od ovih šest filmova, u kategoriju konkurenata za nagradu za najbolji film ušli su svi osim Carol. Lista je svih filmova nominiranih u kategoriji najboljeg filma kako slijedi:
Oklada stoljeća (The Big Short, Adam McKay)
Most špijuna
Brooklyn (John Crowley) (u hrvatsku kinodistribuciju dolazi 3.3.2016.)
Pobješnjeli Max: Divlja cesta
Marsovac
Povratnik
Soba (Room, Lenny Abrahamson) (početak prikazivanja 28.1.2016.)
Spotlight (početak prikazivanja 18.2.2016.)
Oklada stoljeća Adama Mckaya filmska je početnica za razumijevanje financijskog kraha 2007-2008 godine. Postupak izlaganja usporediv je s onime iz filma Znojem do love (Pain and Gain) Michaela Baya iz 2013: oba su filma temeljena na stvarnim događajima, u konstrukciji likova oslanjaju se na ekscesne i šarolike osobnosti, primat daju frenetičnom razvijanju radnje i sporadično ruše četvrti zid eksplicitnim isticanjem eventualnih razlika između stvarnih događaja i njihovog filmskog prikaza. Koristeći ovako dinamičan i razigrani filmski postupak, Oklada stoljeća problemu financijske krize prilazi iz dva smjera: s mikrorazine, istraživanjem utjecaja krize na svakodnevicu niže i srednje klase, ali i s makrorazine, eksplicitnim optuživanjem pohlepe i kratkovidnosti „velikih“ igrača za ozbiljnost kriznih događanja koja su nastupila. Međutim, težnja da se obuhvati sve i sva može predstavljati dvosjekli mač pa je jedna od većih slabosti Oklade stoljeća upravo njezina natrpanost kompleksnim varijablama koje međudjeluju u ostvarenju kobnih događanja koje opisuje film.
Most špijuna Stevena Spielberga znatno je smireniji u razlaganju, kao i u slučaju Oklade stoljeća, stvarnih događaja. Ovoga puta radi se o hladnoratovskim špijunskim aferama: hvatanju sovjetskog špijuna Rudolfa Abela (glumi ga Mark Rylance), obaranju Francisa Garyja Powersa (Austin Stowell) iznad sovjetskog teritorija i njihovoj razmjeni u razdijeljenom Berlinu. Osnovni problem Mosta špijuna sastoji se u oprečnosti dviju glavnih pripovjednih cjelina: one koja se odvija na „domaćem“ teritoriju u SAD-u, i one u istočnom i zapadnom Berlinu. Naime, prva je cjelina i odveć spretno uokvirena – prati sudbinu uhvaćenog špijuna i licemjerje američkih vlasti koje će za „ispravan“ rezultat suđenja narušiti čak i vlastite pravne okvire. Jasna je Spielbergova kritika ne samo onodobne antikomunističke histerije, već i suvremenih američkih kršenja ljudskih prava u „ratu protiv terorizma“. Dok odvjetnik James B. Donovan (Tom Hanks) agenta CIA-e poučava osnovnim američkim vrijednostima i opasnostima koje krije napuštanje osnovnih postavki demokratičnosti, svakako se osjeća i određena doza entuzijazma američkim koja podsjeća na prosede Franka Capre. Drugi dio filma smješten u Berlin kao da nastoji ublažiti ranije ionako manje ili više prikrivene kritičke note, pa se većinom svodi na podsmjehivanje istočnom bloku. Kritička se oštrica ovime ponešto otupljuje, a inače harmonična struktura djela ostaje okrnjena.
Brooklyn Johna Crowleya, film čiji se početak prikazivanja u hrvatskim kinima zakazan za 3. travnja još iščekuje, drama je o mladoj Irkinji (Saoirse Ronan) koja 50-ih godina prošlog stoljeća zbog manjka mogućnosti u rodnoj zemlji seli u New York. Nakon prvotnih poteškoća s prilagođavanjem novoj okolini, upoznaje vodoinstalatera (Emory Cohen) talijanskog podrijetla i uda se. Osnovna snaga Brooklyna, međutim, nije u njegovoj zapanjujuće jednostavnoj fabularnoj strukturi, većinom lišenoj peripetija i čvrsto baziranoj na u osnovici posve neiznimnom životnom putu jedne prosječne žene. Crowley uspijeva obremeniti ovu prosječnost značenjskim strukturama – protagonistica je prazna i dosadna tek do onog trenutka kada se počne zavirivati u njezinu kompleksnu duševnu konstrukciju.
Pobješnjeli Max: Divlja cesta Georgea Millera postapokaliptični je znanstvenofantastični film o svojevrsnom usamljenom kauboju Maxu (Tom Hardy) koji nastoji preživjeti u razorenom svijetu. Ono što ovaj film izdvaja od ostale tri iteracije serijala o Maxu vrlo je inovativan i autoironičan pristup konstruiranju likova. To se naročito odnosi na glavnog „negativca“ Immortan Joea (Hugh Keays-Byrne) čija isprva naizgled posve mahnita despocija ulaženjem u radnju i upoznavanjem aktualnih odnosa moći gubi krinku iracionalnog i uspostavlja se kao pomno promišljen sustav upravljanja društvom formiranom na grobištu prijašnjeg.
Marsovac Ridleya Scotta, drugi znanstvenofantastični film u konkurenciji, osjetno je pozitivnijeg tona od Pobješnjelog Maxa. Smješten u tehnološki i vremenski blisku budućnost, Scottov film uz naizgled neograničen entuzijazam i obilan humor prikazuje sudbinu američkog astronauta (Matt Damon) koji nastoji preživjeti na negostoljubivom Marsu. Prelijepi kadrovi inače pomalo monotonog marsovskog pejzaža pretvaraju ovaj planet u simbol uzbudljive i divlje granice – točku konačnog izazova koju tek ujedinjeno čovječanstvo može efikasno prevladati.
Povratnik Alejandra Iñárritua naturalistička je reinterpretacija žanra vesterna, snažno naglašenog vizualnog stila. Korištenjem dugih kadrova netaknute američke prirode uspostavlja se opozicijski odnos između dostojanstvene i veličanstvene prirode i grubih došljaka koji iz ove „sirovine“ tešu ono što danas poznajemo kao Sjedinjene Američke Države. Kao i kod Mosta špijuna, međutim, prisutan je moment nedovršenog ili krnjeg kritičkog napora da se propita moralne slijepe kutove američkog poduhvata genocida indijanskog stanovništva. Projekt je nedovršen zato što teži operirati u domeni verbalnoga, izbjegavajući pritom vizualno. Da bi riješio problem prikaza nasilja Iñárritu uvodi likove moralno nakaradnih Francuza koji pljačkaju i siluju Indijance te profitiraju od američko-indijanskog sukoba. Francuzi imaju ulogu posredničkog alata za preuzimanje krivnje – krivnju se eventualno i može priznati, ali je se nipošto ne smije prikazati – pa se ona u konkretnim činovima nasilja veže uz za tu svrhu konstruirani lik stranca.
Soba Lennyja Abrahamsona dojmljivo je malo iznenađenje ovih Oscara. Film prati zatočeništvo i društvenu readaptaciju majke (Brie Larson) i sina (Jacob Tremblay) koje u baraci u svojem dvorištu zlostavlja pedofil (Sean Bridgers). Iako u širem američkom kulturnom polju još uvijek vlada „pedofilska histerija“, Soba ne upada u laki obrazac priglupe demonizacije, već se koncentrira na žrtve, tj. njihov očuđeni pogled na svijet kojeg su prestali biti dio. Odmjerenom upotrebom filmskog trika, Abrahamson filmskim jezikom elegantno uspijeva predočiti emocionalna stanja izoliranog djeteta. Tako, kada Jack nije u mogućnosti procesuirati svijet kojem je izložen izlaskom iz Sobe, on će se sklupčati, a filmski će postupak u skladu s time suziti gledateljev vizualni i auditivni perceptivni opseg.
Spotlight je još jedan film o pedofiliji, ali svakako klasičnijeg pristupa od Sobe. Temeljen na stvarnim događajima, film prati redakciju istraživačkih novinara u listu The Boston Globe koja nastoji razotkriti pedofilsku mrežu unutar rimokatoličke crkve. Posve koncentriran na događaje koje nastoji izložiti, Spotlight ne naglašava svoj filmski postupak, a radnju izlaže koncizno, pregledno i sustavno. Opsežni izleti u dopadljivost i humor kao što to čini Velika oklada ovdje u pravilu izostaju.
Iz kratkog pregleda nominiranih, zamjetna je šarolikost ovogodišnjeg izbora, ali šarolikost ponajprije u pristupu filmskom mediju, odabranim temama i – uostalom – veličini produkcije. Kvalitetom, mora se reći, ovogodišnji nominirani nipošto naročito ne odudaraju jedan od drugoga jer se svakako radi o zanimljivim i vješto snimljenim filmskim djelima. Najveće je iznenađenje nenametljiva Soba koja efikasno uvodi u sudbinu ljudi u ekstremnim situacijama, ali bez propadanja u suvišnu patetiku. Na suprotnoj je strani spektra Brooklyn koji je izniman u svojem vještom predstavljanju u osnovi posve neiznimnog. Filmovi Oklada stoljeća, Spotlight i Most špijuna spektakli su o važnim povijesnim događajima za Sjedinjene Američke Države, međutim, radi se o djelima koja su mahom suzbila filmski jezik u svrhu efikasnijeg izlaganja povijesnog. Favorizirani Povratnik teško je nazvati revolucionarnim i u kojem smislu, osim eventualno u reinterpretaciji vesterna. Filmski postupak parazitira na vizualnom identitetu perjanica europskog filma proteklih godina (visokodetaljna slika i naglašeno dugi kadrovi netaknutog pejzaža), a evokacija genocida nad autohtonim stanovništvom Sjeverne Amerike u osnovici je krnja i još uvijek bježi od potpunog prihvaćanja odgovornosti. Marsovac i Pobješnjeli Max impresivni su znanstvenofantastični spektakli od kojih je Pobješnjeli Max svojim razigranim postupkom i narušavanjem konvencija u formiranju likova ipak pružio veće iznenađenje od Scottovog Marsovca. Marsovac je ziceraš, film koji se nastavlja na preokupaciju američke ZF kinematografije oko ujedinjavanja svih stanovnika Zemlje u veći projekt osvajanja svemira.
Teško je i nezahvalno nastojati predvidjeti odluku američke Akademije filmskih znanosti i umjetnosti, pogotovu kad su svi nominirani bez ikakve sumnje korektno snimljeni filmovi. Međutim, ipak bi se istaknulo Sobu i na mahove frustrirajući, ali u osnovici iznimno suptilan Brooklyn. Marsovac se čini vjerojatnim jedino u političkom smislu, zato što predstavlja nastavak većeg političkog trenda u američkom znanstvenofantastičnom filmu da se SAD uspostavi kao vođa slobodnog svijeta koji ljudski rod vodi u svjetliju nadnacionalnu i međuplanetarnu budućnost. Uz veliku dozu tradicionalnog američkog „uradi sam“ pionirskog stava.
