Oscari 2018: Predvidljiva kategorija za najboljeg redatelja
Ovogodišnje nominacije Oscara za najboljeg redatelja okupljaju društvo u kojem je ostvaren podjednak omjer novih, nezavisnih snaga te provjerene recepture starijih filmaša. Mlađi su redatelji u ovom slučaju Jordan Peele i Greta Gerwig čiji su prvijenci osvojili simpatije kritike i publike. I dok je Peele inovativniji, odvažniji, a pomalo i uvrnutiji u pristupu svom filmu, Gerwig je napravila uistinu dobar film u granicama žanra pa je njegova snaga daleko veća na scenarističkom, nego na redateljskom planu. Umjesto Gerwig, logičnija bi bila nominacija Seana Bakera za sjajni The Florida Project (koji je, nažalost, zakinut za više nominacija).
Od iskusnijih redatelja na listi se po prvi puta nalazi Christopher Nolan s hvaljenom ratnom dramom Dunkirk koja izvlači u prvi plan neke od uistinu najboljih karakteristika Nolanova rada. Zatim je tu pomalo iznenađujući, no svakako dobrodošao Paul Thomas Anderson (kojemu je ovo već osma nominacija, uključujući one za najbolji scenarij) čija povijesna ljubavna drama Phantom Thread još jednom pokazuje jedinstven potpis pedantnog Kalifornijca. Na koncu, onaj o kojem se najčešće govori, zasigurno je Guillermo del Toro sa svojim The Shape of Water. Sudeći po nagradama koje prethode Oscarima, neminovno je da se radi o najvećem pretendentu na ovogodišnju nagradu za najbolju režiju. Imaju li, u toj po mnogima završenoj utrci, ostali redatelji uopće šanse?
Jordan Peele, Get Out
U svom redateljskom prvijencu Jordan Peele ostvaruje sjajno poigravanje žanrovskim odrednicama horor filma, psihološkog trilera i crnohumorne komedije čime se široj publici dokazuje kao vješt i talentiran mladi redatelj. Peele suvereno vlada već otrcanim elementima (primjerice, dolazak u sumnjivu i zatvorenu sredinu iz koje se protagonist mora izvući, karakterističnu za većinu horor filmova) koji u sklopu njegova filma djeluju svježe i logično, u službi poprilično inovativne priče koja ne funkcionira samo uspio omaž i nastavljač spomenutih žanrova već i podtekst višestoljetnog odnosa opresije i agresije nad američkim crncima. Usložnjena, napeta i uglavnom uspjela radnja svakako unosi našak nezavisne filmske produkcije koja se ne zadovoljava reprodukcijom ustajale, holivudske žanrovske recepture i utabanih vrijednosti (kao što to primjerice vrlo vješto čini The Shape of Water). Premda nije vjerojatno da će Peele osvojiti nagradu za najboljeg redatelja, zasigurno postoje bar male šanse da njegov film bude iznenađenje u nekoj od drugih nominiranih kategorija.
Christopher Nolan, Dunkirk
Prva oskarovska nominacija za najboljeg redatelja Christopheru Nolanu pristigla je posve opravdano. U svom posljednjem, tehnički najbolje izvedenom ostvarenju popularni je redatelj iz novog kuta sagledao već više puta ekraniziranu bitku kod Dunkirka kada saveznici, stjerani na obalu francuskog grada čekaju evakuaciju preko Kanala. Vrlo atmosferičan prikaz spomenutih zbivanja, u Nolanovoj interpretaciji pojedince lišava uloge nositelja radnje – naglasak se stavlja na vrijeme (ili bolje rečeno njegov nedostatak) i iščekivanje, dva segmenta koja upravljaju životima mase vojnika te u suštini postaju protagonistima ovog filma. Redatelj pritom vješto orkestrira trima narativnim linijama, upotpunjenima sjajnom fotografijom i glazbenom pozadinom koje uglavnom nepristrano i hladno (izuzev sladunjavog završetka) dokumentiraju opće stanje ratnog terora. Umješnost koju je u Dunkirku Nolan pokazao neosporna je, kao i nasljeđe koje redatelj iza sebe nosi, pa se, ako zbrojimo sve sastavnice, svakako radi o najvećem rivalu Guillermu del Toru u ovoj kategoriji.
Greta Gerwig, Lady Bird
Greta Gerwig osvaja svijet filma brojnim ulogama, naročito onima pod redateljskom palicom Noe Baumbacha, da bi se ove godine dokazala i kao uspješna redateljica u hvaljenoj komičnoj drami o odrastanju – Lady Bird. Film, unutar granica popularnog žanra u koji se vješto uklapa, donosi zabavnu i iskrenu priču o mukama odrastanja tinejdžerice Christine (Saoirse Ronan) i svim popratnim elemenata koji oblikuju takvu priču – odnos s vršnjacima, majkom koja ju ne razumije, sredinom koja ju ograničava. U moru američkih filmova slične tematike, uradak Grete Gerwig osmišljen je svježe i inteligentno pa je u tom smislu odličan prijem od strane publike posve očekivan. Unatoč tome, bilo bi pomalo smiješno da takav rad ozbiljnije konkurira u izboru za najbolju režiju. Premda se Gerwig sjajno snalazi u odrednicama ovog žanra, filmu zasigurno nedostaje i poneki iskorak kojim bi se redateljica podigla na razinu koju ova kategorija (nadam se) iziskuje.
Paul Thomas Anderson, Phantom Thread
Paul Thomas Anderson već gotovo tradicionalno dobiva Akademijino priznanje u vidu nominacije za najboljeg redatelja, među ostalim, no čini se da će i ove godine pohvala za njegovo stvaralaštvo ostati na suženom izboru. Jedan od najuvaženijih sinova Kalifornije ostaje dosljedan svom izričaju čak i kada se uhvati u koštac s povijesnom ljubavnom dramom smještenom u London što rezultira preuzimanjem popularnog žanrovskog okvira koji redatelju služi za ambivalentnu psihologizaciju istaknutog pojedinca i neobičnog ljubavnog odnosa u kojeg se upušta. Poput svog protagonista, PTA pažljivo i pedantno kroji studiju dvaju karaktera, ekscentričnog dizajnera visoke mode te njegove muze i ljubavnice (šteta je što u nominacijama za najbolju glavnu ulogu uz Daniela Day-Lewisa nije prepoznata i osvježavajuća Vicky Krieps) čiji odnos kod gledatelja izaziva gotovo brehtovski odmak koji se, kao posljedica složenih osobnosti, javlja u većini Andersonovih protagonista. Premda Phantom Thread ne posjeduje uvijek uvjerljivost, jačinu i upečatljivost nekih ranijih ostvarenja, neminovna je odlučnost, vizija i pedantnost redatelja koji predano kreira vrlo osoban i prepoznatljiv filmski put koji se i u ovom uratku potvrđuje.
Guillermo del Toro, The Shape of Water
Novom se filmu Guillerma del Tora malo što može prigovoriti, a ako nadodamo da zasigurno odgovara holivudskom sebeljublju i popularnosti borbe za potlačene i obespravljene, uspjeh je gotovo zagarantiran. Del Torov je stil ujedno mračan i topao, vrlo pedantan i zaigran, a ljubav prema filmu probija iz svakog kadra. Redatelj vrlo uspjelo objedinjuje bajkovitu priču, političku pozadinu i društveni komentar. I dok u konkurenciji za najbolji film The Shape of Water ima ozbiljnih suparnika, male su šanse da Akademija neće odlučiti nagraditi i trećeg amigosa za njegovo pomračeno vizionarstvo, nesumnjiv talent i ljubav koju im pruža. Ništa od navedenog ne možemo opovrgnuti, i mi ga volimo.
