Oštar zvuk i dirljiva posveta (“Gimme Danger”, J. Jarmusch)
Skoro četrdeset godina stvaralaštva stoji iza Jima Jarmuscha, osebujnog američkog redatelja, scenarista, producenta i glumca koji je do sada već postao neizostavno ime kada se govori o art filmu i nezavisnoj sceni filmske kinematografije. Bježeći od plodnog tla američke holivudske produkcije, postao je kultno neovisno ime, konkurentno autorima komercijalnih filmova. Uzore pronalazi u redateljima koji su u Americi nakon Drugog svjetskog rata pronašli nove off-Hollywood produkcijske smjerove tvoreći američke podzemne filmove baveći se problemima kriminala, siromaštva, imigranata i slično.
Da će nastaviti tim smjerom, vidljivo je u prvijencu Neprekidni praznici (Permanent Vacation, 1980). Nešto kasnije, filmske priče gradi na postmodernističkim obrascima, a glavno načelo postaje mu poetizam. Poetski filmski tijek i prizori, brisanje fabularne napetosti, nepostojanje kulminacije, brisanje svega klasičnoga u filmu najviše se uočavaju u filmovima Samo ljubavnici preživljavaju (Only Lovers Left Alive, 2013) i Paterson (2016). No, ono specifično kod Jarmuscha je neodvojivost dva različita medija – glazbe i filma.
Spoj glazbe i filma
Jarmuschu glazba, posebice rock glazba, predstavlja snažno stilsko izražajno sredstvo koje samostalno pokreće film pa se ponekad ne možemo oteti dojmu da gledamo glazbene spotove. Ne samo da briše granice filma i glazbe, otvoreno pokazuje ljubav prema svojim rock ikonama koje, uz glumce, i angažira. Tu na čelu stoji Iggy Pop i The Stooges, prema riječima Jarmuscha, najbolji rock bend svih vremena. I kao da nije dovoljno izrekao hvalospjeve omiljenom glazbeniku koji mu se pojavljuje u omnibusu Coffee and Cigarettes (2003), prošle godine je istovremeno kada i Paterson, gdje se spominje posveta bendu, radio i dokumentarac Gimme Danger (2016) u kojem ona kulminira u odu The Stoogesima.
Drugačija priča o The Stoogesima
Gimme Danger (prema naslovu pjesme s albuma Raw Power), nekonvencionalan dokumentarni film, započinje intervjuom između Jima Osterberga (Iggyja Popa), kako ga Jarmusch najavljuje, i samog redatelja. Već u uvodu razgovora gledateljima daje do znanja kako će pratiti razvoj The Stoogesa – najvećeg i najuspješnijeg rock benda svih vremena. Na početku ubacuje komentar cjelokupne kritike koja se složila da je zlatno doba za The Stooges trajalo relativno kratko, od 1967. do 1973. kada su objavili tri sjajna albuma (The Stooges, Fun House, Raw Power), a potom se, uz pregršt opijata, a manjka motivacije za stvaranje, raspali stvarajući preagresivnu, neukusnu, djetinjastu glazbu. Međutim, Jarmusch ovim filmom pokušava negirati takve teze. Semantiziranom strukturom priče želi dokazati da je tzv. propast bend dovela do ponovnog uzdizanja i očuvanja kultnog statusa.
Simbolično smještajući Iggyja Popa na pozlaćenu stolicu dok ga intervjuira, retrospekcijom se vraća na početak njegova djetinjstva, života u prikolici s roditeljima, potom se prikazuju njegovi prvi pokušaji bavljenja glazbom (The Iguanes, prvi bend), besciljno lutanje Chicagom, New Yorkom, Londonom u potrazi za inspiracijom. Osim prikaza razvoja The Stoogesa i njegovih članova, Jarmusch umeće i društveni, kulturni i politički kontekst vremena koji je bitno utjecao na njih kao glazbenike. U šezdesetima, glazbena industrija počela se temeljiti na biznisu, produkcijske kuće tražile su drugačiji zvuk od njihovog, to je bilo vrijeme kada je Iggy Pop pokušao stvarati glazbu slobodne forme, dok se u Detroitu odvijala rasna pobuna…
Autorski angažman
Gimme Danger građen je na temelju subjektivne rekonstrukcije priče, odnosno, autosugestije redatelja. Dok članovi The Stoogesa pripovijedaju, komentiraju, opisuju događaje iz prošlosti, istovremeno se, kao nadgradnja viđenog i doživljenog, projiciraju različiti vizualni, audiovizualni i zvučni zapisi – sva prikupljena arhivska građa koja je vrlo dobro uklopljena i gdje je mix različitih medija ipak prohodan. Jarmusch tako intervenira u tijek radnje ubacujući kreativne „komentare“ u obliku snimaka koncerata, videa, televizije, filmskih klasika, fotografije, skečeva, animacije, razglednica, plakata, omota albuma, novina. Takva uklopljena ritmička montaža brzim kontinuitetom prati žestoki glazbeni ritam.
Nakon odgledanog, možemo se složiti s Jarmuschom: The Stooges zaista je velik bend, preteča punku i bendovima poput Ramonesa, The Dictatorsa, Sex Pistolsa, The Damneda, Sonic Youtha, Davida Bowieja, Black Flaga, Bad Religiona, The Clasha i drugih. Ne samo da im je glazbeni utjecaj bespogovoran, utjecali su i na modu (u filmu otkriva zašto na koncertima ne nosi majice), ali i na film – Todd Haynes je u Velvet Goldmine (1998) stvorio fikcijski lik glazbenika Curta Wilda (Ewan McGregor) na temelju Iggyja Popa.
Gimme Danger možete pogledati u sklopu Revije glazbenog filma koja još uvijek traje u riječkom Art-kinu i zagrebačkom kinu Europa.
