novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Jazavac u Kerempuhu”: Što nastane kada Frljić i Kerempuh pronađu kompromis

Foto: www.kazalistekerempuh.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute
Foto: www.kazalistekerempuh.hr
Foto: www.kazalistekerempuh.hr

U Satiričkom kazalištu Kerempuh 7. je listopada premijerno izvedena predstava “Jazavac u Kerempuhu” (iako je službena premijera bila 10. listopada). Iz najave malo toga saznajemo o predstavi, ali sam naziv iste i činjenica da je riječ o autorskom projektu jednog od najhvaljenijih, ali i najprovokativnijih hrvatskih kazališnih redatelja današnjice, Olivera Frljića, osiguralo je dovoljno interesa za predstavu.

Frljić je s Jazavcem napravio ono što je Kerempuh (odnosno Jazavac, kako se to kazalište zvalo do 1994. godine) radio od svog početka – odličnu satiru trenutnog stanja društva, samo što je formu preselio iz cabareta u danas publici srodniji stil stand-up komedije. Unatoč tome, ovo zasigurno nije običan stand-up – komičarski nastup temeljen na skečevima i improvizaciji. Publika ima dojam da prisustvuje stand-up showu, glumci se dotiču svih segmenata društvenog života te nemilosrdno kritiziraju javne osobe i negativne društvene trendove, uz veliku dozu ironije i satire, što je blisko sferama stand-up nastupa. No, publika ne smije zaboraviti da stand-up nastaje spontano, iz improvizacija, a ovo je ipak kazališna predstava – i to Frljićeva – i svaka je rečenica, skeč ili glumačka gesta itekako pomno osmišljena i režirana.

jazavac u kerempuhu
Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Iako dosad nije baš radio komedije i prvenstveno je poznat po socijalno angažiranim dramama, i u formi stand-up komedije Frljić je našao načina kako se pozabaviti svojim karakterističnim pristupom kazalištu – angažiranost i kritičnost predstave i više je no očita, a možda je i žešća od svih njegovih dosadašnjih radova zato što je sveobuhvatna. Ne bavi se specifičnim problemom, kao u “Aleksandri Zec”, “Turbo folku”  ili “Mrzim istinu”, već se dotiče svih društvenih skupina, brojnih tabua i predrasuda te tema koje su zadnjih mjeseci bile aktualne, a zahvaljujući „zastoru“ satire dopustio si je slobodu biti apsolutno otvoren i izravan, do spominjanja poplava u Slavoniji, kritiziranja hrvatske himne ili pak rečenice „Građani i građanke, Hrvatska je u kurcu“.

Glumci nisu samo komičari, kao u običnom stand-upu. Njihov je nastup puno više od salve riječi i provala nastalih iz improvizacije i asocijacija. Iako igraju same sebe, i njihove su uloge podijeljene. Cijeli naglasak predstave je zapravo na glumačkoj izvedbi – scenografija je svedena na jedan neonski natpis, a rasvjeta i glazba prisutni su tek toliko da pojačaju atmosferu stand-up showa i glumačke izvedbe. Četiri glumca – Rakan Rushaidat, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Vilim Matula – održe svaki po dvadesetak minuta duge monologe u kojima se svaki na svoj način predstave publici te pozabave određenom temom, pitanjem, problemom ili predrasudom.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr
Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Što se tiče glumačkih izvedbi, za Rushaidata, Perića i Kečkeša nemam nikakve zamjerke. Rushaidat je najimpresivniji, donio je na scenu najviše osobnog – kroz priču o svom prezimenu, obitelji i osobnim borbama, a njegova transformacija u jazavca groteskno je veličanstvena. Kečkeš je iskusni komičar koji svojim energičnim nastupom može i temu poput teških ovogodišnjih poplava pretvoriti u odličnu zafrkanciju, a da pritom nitko zbog toga ne bude uvrijeđen. Perić očito ima najmanje iskustva u komičarskom svijetu, što se vidjelo i u nekoliko situacija kada je zbog slave smijeha bio izbačen iz takta (osim ako to nije tako režirano i zamišljeno, a s Frljićem se to nikad ne zna). No, njegova izvedba nimalo ne zaostaje za onom dvojice prvospomenutih. Pomalo je i nevjerojatno koliko simpatičan može biti u svom dječački sanjarskom brbljanju. Kao što Rakan ima podijeljenu ulogu s jazavcem, tako i Borko ima podijeljenu ulogu s Isusom, no dok je kod Rakana razlika između njega i jazavca očigledna u gestama i govoru, Borko i Isus su posve isti, što ja ne bih smatrao nedostatkom u razradi lika, već izvrsnom ironijom koja u sebi nosi i ne toliko bezazlenu provokaciju.

Najmanje je u svom nastupu uvjerljiv Vilim Matula. U prijelazima između pojedinih monologa svi glumci izlaze na scenu te već u tim situacijama Matula odskače od ostale trojke. Čini se nervoznim i nesigurnim u ono što radi, što sve dodatno potvrđuje njegov monolog. Radio je stanke između rečenica u kojima sam pomislio da ne zna kako bi nastavio dalje. Vidi se želja i trud, ali Matula se inače ne bavi komedijom, pa je možda prirodno da mu ovako nešto ne leži. Nedostaje mu opuštenosti, otkačenosti, žar u očima. Osmijeh je cijelo vrijeme na licu, ali se, kao i cijela gluma, doima iznimno plastičnim i neuvjerljivim. Cijeli nastup dodatno urušava tekst koji je, u usporedbi s ostala tri monologa, najvulgarniji, ali bez smislenog pokrića za tu „jezičnu slobodu“. Štoviše, iako cijela predstava ismijava pojedince iz javnog života te različite društvene skupine i svjetonazore, jedino bi u posljednjem monologu, Matulinom, doista mogao pronaći dijelove za koje bih rekao da su neugodni i da zapravo vrijeđaju.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr
Foto: www.kazalistekerempuh.hr

No, to zasigurno nije slučajno tako, upravo iz tog razloga je Matulin monolog ostavljen za kraj, iako je najslabiji komičar od četvorke iz predstave. Nakon što se za vrijeme cijele predstave, udobno zavaljeni, smijemo odličnim forama i skečevima Rushaidata, Perića i Kečkeša u maniri vrhunskog stand-up showa, na red dolazi Matula zbog čijih se riječi i gesta počinjemo osjećati nelagodno na svojim sjedalima, počinjemo gledati po kazalištu i tražiti reakcije drugih ljudi koje potvrđuju naše mišljenje da je kap provokacije prelila čašu. Da se stalo s Kečkešom, publika bi otišla doma zabavljena s dobrom komedijom koja na fini način, uz puno ironije, ostavlja u pamćenje niz kritika današnjem hrvatskom društvu. S Matulinim dijelom taj je dojam zauvijek izgubljen, a izravnost njegovih opaski i degutantnost pojedinih riječi ostavlja gorak okus u ustima i istovremeno tjera na razmišljanje jer teško je viđeno izbaciti iz misli. Upravo je taj dio, kraj predstave, Frljić u svom prepoznatljivom obliku, dok je prvi dio predstave ipak skrojio da se uklopi u okvire Kerempuha. Iako treba pohvaliti vodstvo Kerempuha na ovaj, za njih, odvažan projekt.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari