Pet knjiga u kojima su životinje glavni likovi
Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude, kaže prastara krilatica. Psiholozi neka prosuđuju koliko je to točno, no ono u što smo sigurni jest da su životinje sastavni dio vjerojatno svake ljudske kulture. Pojavljuju se u mitovima i legendama, bilo u alegorijskom bilo u doslovnom smislu, radi moralne poruke ili puke zabave. U zapadnoj kulturi pune su ih dječje priče i slikovnice, ali nerijetko bivaju upotrijebljenima i u ozbiljnijim književnim djelima. Ovdje donosimo izbor od pet knjiga u kojima su životinje glavni likovi ili barem likovi bez kojih se ne može.
Rudyard Kipling, Knjiga o džungli
Započnimo listu svima poznatom knjigom o dječaku Mowgliju, jedinom ljudskom stanovniku indijske džungle koji se na filmskome platnu pojavio nebrojeno puta. Iako je glavni junak čovjek, životinje ovdje ipak prevladavaju, one su ono što Knjigu o džungli čini knjigom o džungli. Objavljena u dva dijela, ovo je zbirka pripovijesti o Mowglijevim avanturama u životinjskome svijetu. Vuk Akela, medvjed Baloo, pantera Bagheera, pa čak i negativci tigar Shere Khan i udav Kaa, imaju potpuno ljudske kognitivne i jezične odlike. U džungli vlada zakon džungle, borba za opstanak u divljem svijetu. U tom je smislu ovo poučna knjiga o načinima preživljavanja: govori o ulozi pojedinca od kojeg se traži da njegov doprinos i njegova žrtva široj zajednici.
Zato se Kiplingova najpoznatija knjiga može čitati i kao avanturističko djelo i kao društvena alegorija. Brojne su interpretacije o političkim i satiričkim porukama onoga vremena koje su možebitno izrečene ovom knjigom. Budući da je Kipling bio oštri zagovaratelj britanskoga kolonijalizma u Indiji, neki će iščitati poruku o nužnosti bjelačke vlasti nad divljim svijetom. Na interpretima je da interpretiraju.
Paul Auster, Timbuktu
Glavni likovi Austerova romana su Willy i Mr. Bones. Vodeći se nekakvom jezičnom intuicijom, prosječan bi čitatelj na prvu mogao pomisliti da roman govori o odnosu gazde, gospodina Bonesa, i njegova ljubimca psa Willyja. Međutim jezična intuicija, kao uostalom i svaka, katkada zna prevariti, pa ćete se možda iznenaditi kada čujete da je situacija u ovom romanu upravo obratna: gazda je Willy, a Mr. Bones je njegov četveronožni drug. No ime nije jedino ljudsko što Mr. Bones nosi. Autor ga je lišio klasičnog antropomorfizma (Mr. Bones ne govori i ne čita), ali njegov duh itekako nalikuje ljudskome. Dapače, u mnogočemu je ljudskiji od pojedinih likova romana, a u svakom je slučaju razumniji od svog gazde Willyja.
Okvir romana opisuje zadnje dane Willyjeva života i početak Bonesova preživljavanja bez svog „gospodara“ uz reminiscencije iz njihova dugogodišnjeg zajedničkog života. Willy je psihički labilan pjesnik koji zanemaruje higijenu, nekoliko puta hospitalizirani alkoholičar i narkoman koji komunicira s Djedom Božićnjakom preko TV-ekrana i proglašava se nositeljem njegove poruke. Mr. Bones je, naprotiv, razumno biće koje voli i sažalijeva svog gospodara znajući da mu je on zapravo jedini prijatelj. On je „pas mislilac“ koji mnogošto bolje razumije od Willyja, produhovljeni sanjar koji vjeruje u raj – Timbuktu – mjesto gdje odlaze preminuli ljudi. Nakon Willyjeve smrti, međutim, i on zapada u egzistencijalnu krizu i dolazi na rub psihičkog rastrojstva. Odjednom postaje pas lutalica bez ikoga svog i grabežljivac koji hvata ptice, a karakter mu je stavljen na kušnju jer zbog osnovnog nagona za preživljavanjem na štošta mora pristajati. Redovito komunicira s onostranim, točnije s Willyjem, i to preko snova, priželjkujući i sebi što brži odlazak u Timbuktu.
Zoran Malkoč, Roki Raketa
Ovogodišnjeg dobitnika Tportalove nagrade žiri je ocijenio montipajtonovskom bajkovitom pričom iz današnjice i nedavne prošlosti. Bajkovita svakako jest, možda bolje kazati magijsko-realistična, a po mnogočemu dosiže upravo montipajtonovsku apsurdnost. No ipak primjećujemo da je roman još suroviji i groteskniji od Pajtonovaca: ako su TV-usporedbe nužne, vrlo je lako zazvati filmove Slobodana Šijana ili serije s Rikom Mayallom u glavnoj ulozi.
Ali glavni junak romana, pas Roki Raketa, sam po sebi nije ni surov ni groteskan: ne, ne nalikuje nimalo krvoločnoj zečini iz Holy Graila! Krećući se po samome šljamu društvene ljestvice (kriminalci, narkomani, pedofili, propali umjetnici i mnogi drugi), Roki Raketa zapravo je jedina svijetla točka romana. On spaja dvojicu svojih vlasnika: istinskog pisca koji je zaglibio u kriminal Lucijana Lucića i pisca-pozera koji se proslavio ukravši Lucićeve rukopise, Kristijana Mačića Mačku. Ni u jednome trenutku Roki nema ulogu fokalizatora u tekstu, no svejedno vidimo da je on više od psa: on i razumije i komunicira, on je čovjekov prijatelj u krajnje idealističnom smislu te riječi. On u čovjeku stvara poriv za pisanjem, pa u tome smislu funkcionira kao označitelj bez kojega pisac ne bi bio pisac. U njegovoj blizini želi se pisati, i to pisati o njemu, pa promjenom vlasnika on mijenja i društvene uloge ljudi, s obzirom na pisanje i nepisanje. I budući da je riječ o bajkovitom romanu, naš junak pojavit će se u različitim oblicima, bit će neuništiv i natprirodan. One koji su preosjetljivi na životinje valja upozoriti da bi ih pojedini dijelovi mogli uznemiriti, no ipak: imajte na umu, ovo je bajka!
Joann Sfar, Rabinov mačak
Evo i jedinog stripa u našem izboru! Za one koji strip još uvijek doživljavaju dječjom razonodom, ovo bi remek-djelo svakako trebalo poslužiti kao argument da bi se takve zablude što prije valjalo riješiti. Rabinov mačak crtana je satira s elementima klasične židovske bajke koja može poslužiti kao okidač za filozofsko-religijska promišljanja.
Riječ je zapravo o prvih pet epizoda nastalih od 2001. do 2006, objedinjenih u jednu knjigu (crtani roman!), u Hrvatskoj objavljenu u izdanju Bookglobea s prijevodom Jelene Bulić i Darka Macana. Radnja se odvija tridesetih godina prošlog stoljeća u Alžiru. Ljubimac rabina i naročito njegove kćeri Zlabije, pojevši papagaja, dobiva dar govora i oslobađa svoju zatomljivanu intelektualnu stranu. On s rabinom i rabinovim rabinom ulazi u ozbiljne teološke rasprave, postavljajući im sokratovski neugodna pitanja i ozbiljno uzdrmavajući njihova vlastita uvjerenja. Izgovorivši Božje ime uzalud mačak gubi dar govora, no i dalje ostaje pripovjedač i satirični komentator društvenih prilika, s naglaskom na kulturne razlike i nekritičko preuzimanje vjerskih dogmi. Likovi Rabinova mačka još su i islamski fanatici, navodno religiozni židovi koji odlaze po usluge u arapske javne kuće, ruski tajkun i novopečeni rabin (Zlabijin suprug i tiha patnja ljubomorom rastrganog mačka). Mačkova misaona nevinost i lišenost stereotipa upotrijebljene su kao glas istine i razuma u cijelome romanu. Gledajući na svijet očima životinje čitatelj bolje uviđa ograničenost ljudskog uma i gotovo univerzalnu etnocentričnu zaslijepljenost vlastitom kulturom.
George Orwell, Životinjska farma
No ipak, kada se spomene „roman o životinjama“, većini će prvo pasti na pamet George Orwell. Životinjsku farmu nipošto se ne bi smjelo izostaviti s ovog popisa, premda smo svjesni da ju više-manje nije potrebno naročito predstavljati, kao i toga da nije riječ o klasičnom životinjskom romanu jer su ove životinje zapravo ljudi.
Prikazuje svinje predvođene Napoleonom (Staljinom) i (ne zadugo) Snowballom (Trockim) koje, kao intelektualno superiorne ostalim životinjama, dižu revoluciju na farmi. Svinje predstavljaju vođe revolucije, kastu koja u početku zaluđuje ostale životinje (radničku klasu) ideologijom da bi kasnije i ona sama uspostavila diktaturu, postale životinjama jednakijim od drugih. Iako roman prvenstveno alegorizira Rusku revoluciju 1917. godine i događaje koji su uslijedili nakon nje (Staljinov režim), on treba poslužiti kao kritika svakog totalitarizma i upozorenje da se, najbanalnije rečeno, treba čuvati svake ideologije. Odličan je prikaz brzinske transformacije početno pozitivne ideologije u novi manipulativni sustav, revolucije kao prelaska iz lošega u gore. U povijesti i suvremenom političkom svijetu za takvo što brdo je primjera. Nema potrebe navoditi ih, no svakako treba kazati da je Životinjska farma jedan roman kojem se uvijek treba vraćati iznova. Zbog njegove pitkosti i britkosti, kojima umnogome doprinosi upravo žanr basne, to barem ne bi trebao biti ni najmanji problem!
