“pogledajme” (Arterarij): Izgradnja identiteta u društvu nasilja i netolerancije

Kada su u prosincu 2017. godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti za predstavu “pogledajme“, sve je zanimalo tko i što se krije iza Udruge djelovanja u kulturi Arterarij.

Arterarij je osnovan 2015. godine pod palicom umjetničkog voditelja, glumca Romana Nikolića. Udruga okuplja suradnike različitih interesa i područja djelovanja, a kažu da im je primarni cilj uključiti manjinske skupine u umjetničke projekte. Drugim riječima, u Arterariju rade, misle, surađuju i stvaraju profesionalci i naturščici. I to upravo oni drugačiji i marginalizirani, oni o kojima slušamo, možda svaki dan, ali ne na ovakav način. Kazalište se događa svuda oko nas, a ovi ga umjetnici vide u svakodnevici koja nam ponekad izmiče.

Jedan od projekata Arterarija bila je izložba Aljoše Rebolja “Isklesano vrijeme”, posvećena preminulom Tomažu Panduru, jednom od najznačajnijih suvremenih kazališnih redatelja. Široj su publici poznatiji po dvije kazališne predstave: “Čekanja” i “pogledajme”.

Čekanja“ je autorski projekt Romana Nikolića, Ozrena Prohića i Mile Pavićević koji su u vrijeme vrhunca izbjegličke krize došli na ideju da izbjeglicama daju glas – i to u obliku kazališne predstave. Činjenica da se predstava izvodi u privatnom stanu privukla je pažnju medija i publike. Ljubavna priča Wisama i Shayamme, koji su glavni glumci i “likovi”, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. To dvoje mladih, perspektivnih ljudi u traženju bolje budućnosti za svoju djecu morali su napustiti svoj dom.

Sličnom, jakom socijalnom temom bavi se i predstava “pogledajme”. Idejni kreator projekta je Romano Nikolić, u suradnji s izvođačima Sindirelom Bobarić i Sinišom Senadom Musićem, dok dramaturgiju potpisuje Mila Pavićević.

Sindi (Sindirela) i Siniša glume sami sebe, pripadnike romske zajednice, pokazujući nepravde, poniženja i podsmijeh na koje su nailazili tijekom života, i to ne u nekoj zabiti, već u glavnom gradu Hrvatske, i tako posljednjih dvadesetak godina. Predstava progovara o gradnji identiteta, onog osobnog te onog kolektivnog, i o tome što mu netolerancija i nasilje mogu učiniti. “Kada ljudi govore o svojim životima, ljudi obično lažu.“ Rečenica je to kojom se dramaturški otvara izvedba i definitivno ostaje ona koja se i poslije završnog pljeska pamti.

Izmjestiti kazalište iz uobičajenog kazališnog prostora jedna je od glavnih ideja kojom se vodi Arterarij, pa je tako učinjeno i ovdje. Dolaskom na mjesto izvedbe, publika sjeda u neposrednu blizinu scene. Činjenica da sjedimo u istoj ravnini, na par metara udaljenosti od izvođača, kao i ta da je u publici maksimalno petnaestak ljudi, čini predstavu intimnom, komornom. S druge strane, pozornica je zapravo izlog u ulici u centru grada, što izvedbi daje (polu)javni karakter te svaku predstavu čini drukčijom – tako na nju utječu čimbenici poput vremena, prometa, prolaznika…

Na samom početku predstave sva je scenografija (a čine je jednostavni predmeti svakodnevne upotrebe) gurnuta na rubove, dok središnji prostor ostaje prazan – pod je napola prekriven najlonom, a napola zemljom. Dolaskom na pozornicu, izvođači počinju “graditi” svoj prostor izvedbe: donose tako lampu, stolić, tepih, kuhalo za vodu… Prostor nije strogo definiran, ali djeluje svakodnevno poznato.

Prva priča koju pratimo ona je o Sindinom djetinjstvu. Odrastanje u jednom zagrebačkom kvartu naizgled je tipično, no ubrzo saznajemo koliko je teško, upravo zbog uvreda s kojima se junakinja susreće od najranije dobi. Sindi je drukčija jer se ne ponaša kao ostale djevojčice, ne nosi suknje, penje se na drveće, a od barbika radi praćke. Ipak, drugoj je djeci zabranjeno družiti se s njom jer je – Romkinja. Netolerancija, zadirkivanje i poniženja nastavljaju se i u srednjoj školi, poprimajući najrazličitija lica.

Njezina priča nakratko prepušta mjesto Sinišinoj, da bi se obje ubrzo spojile na istom tragu nasilja i netolerancije prema drukčijima. Kako junaci odrastaju, tako se mijenjaju oblici terora zajednice. Diskriminacija zapravo poprima još šire i bizarnije oblike pa bi se nekim prizorima predstave mogli smijati, da nismo svjesni koliko duboki poraz našeg društva pokazuju.

Najteži i najemotivniji trenutak izvedbe Sindin je monolog o Romima tijekom povijesti, posebno o stradanjima u Drugom svjetskom ratu. Broj ljudskih žrtava romske zajednice nije pobrojan, niti će to ikada biti moguće. Razlog potresno izgovara junakinja: “Stoku su brojali, Cigane ne.“

Premda predstava obrađuje vrlo tešku i osjetljivu problematiku, a izvođači prolaze intimne drame izvana i iznutra, ton se izvedbe prema kraju mijenja, dajući do znanja gledatelju kako je konačna poruka o toleranciji sveobuhvatna i jednostavna. Sindi i Siniša polako, ali sigurno okreću se humoru, a pomoću njega i pozitivnom životnom stavu. Junaci zaključuju kako bi svijet sigurno bio ljepše i sretnije mjesto da su muškarci i žene jednako plaćeni, da nema političkih stranaka, da susjed susjeda ne mrzi…

Kako nije sve ružičasto, niti će ikada biti, Siniša i Sindi uz pjesmu i glazbu izlaze van. Mi kao publika ostajemo u izlogu, vireći kroz njega na ulicu, gdje predstava naposljetku završava. Navedeni postupak podsjeća na poznatu predstavu “Izlog“ autorskog dvojca Bobe Jelčića i Nataše Rajković iz 2010. godine. Konačno, obje predstave u kulturnom i estetičkom smislu, smještene u okvir izloga, itekako izlaze izvan okvira.

Za pedeset kuna (koliko iznosi minimalna donacija) u Arterariju gledatelj ne dobiva papirnatu kartu, kao ni grijanje, već mogućnost da izazove promjenu u društvu u kojem i dobro i loše kreće od pojedinca. “pogledajme“ nam nudi priliku da pogledamo same sebe i druge iz novih pozicija, propitujući granice vlastitih i kolektivnih strahova i zabluda.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.