novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Pola stoljeća Goranova proljeća: Tko je sve nosio Goranov vijenac?

Foto: igk.h
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: igk.h
Foto: igk.hr

Najstarija pjesnička manifestacija nagradila je i brojne antologijske hrvatske pjesnike. Goranovo proljeće utemeljeno je 1964. godine u spomen na tragično preminulog Ivana Gorana Kovačića, te se prvih nekoliko pjesničkih susreta održalo i u Zagrebu i u Lukovdolu, uz podršku hrvatskih pjesnika kao što su Dobriša Cesarić, Vesna Parun, Drago Ivanišević i brojni drugi.

Godine 1971. utemeljena je nagrada Goranov vijenac koja se dodjeljuje za sveukupni pjesnički opus, a tijekom svoje četrdesetogodišnje povijesti primili su je brojni antologijski pjesnici, kao što su Drago Ivanišević, Antun Šoljan, Danijel Dragojević, Jure Kaštelan, Ivan Slamnig, Vesna Parun, Anka Žagar i brojni drugi. U ovom tekstu donosimo vam kratak, kronološki i osoban izbor dobitnika Goranovog vijenca. Ovogodišnji laureat je Branko Čegec.

1976. – Dobriša Cesarić

Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 1902. godine, te je jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Čak i površni poznavatelji poezije znaju napamet izrecitirati neke od njegovih stihova (npr. Voćka poslije kiše, Slap, Oblak). Uz jednostavne, refleksivne pjesme kratke forme, pisao je i socijalne pjesme kao što su poznati Vagonaši i Balada iz predgrađa. On prvenstveno iznosi osobne doživljaje i raspoloženja, u kojima kasnije možemo prepoznati općeljudske vrijednosti i norme.

Za razliku od većine pjesnika, Dobriša Cesarić kao da se vodio riječima nobelovke Wislave Szymborske, te je tijekom svog života napisao tek stotinjak pjesama, od kojih se brojne nalaze u obaveznoj školskoj lektiri i čitankama.

1977. – Vesna Parun

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Apsolutni favorit potpisnika ovih redova, Vesna Parun, za razliku od Dobriše Cesarića napisala je iznimno velik broj pjesama, ali i basni, kratkih priča za djecu, drama, te čak i autobiografsku prozu. Vesna Parun zapamćena je u hrvatskoj poeziji kao autorica nekih od najljepših ljubavnih stihova hrvatske književnosti, te je gotovo strašno što se u jednoj od antologija ljubavne poezije 20. stoljeća na koju sam naišao ne nalazi njena pjesma Ti koja imaš ruke nevinije od mojih.

 Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10.4. 1922. godine, a svoju prvu pjesmu, Pramaljeće , napisala je sa tek 10 godina. Blistavi pjesnički put nastavlja 1947. zbirkom Zore i vihori, koja se čak našla na meti socijalističkih cenzora jer se nikako nije uklapala u socrealistički stil kakav je vlast htjela nametnuti umjetnicima. 1955. izdala je svoju najuspješniju zbirku , Crna maslina, za koju je dobila niz priznanja. Bila je prva žena koja je u Hrvatskoj živjela isključivo od književnosti, a za razliku od režimskih pjesnika kakvi su se istaknuli tijekom rata na prostoru bivše Jugoslavije, Vesna Parun nikada se nije pokoravala nikakvom sistemu ni vlasti, već je poznata po nizu satiričkih pjesama koje je pisala sve do svoje smrti i objavljivala u vlastitoj nakladi. Ipak, u pamćenju će nam prvenstveno ostati kao autorica pjesama Za sve su kriva djetinjstva naša, Mati čovjekova, Kad bi se moglo otputovati, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru i Dom na cesti.

Iako su joj HAZU i Grad Zagreb posmrtno htjeli odati počast i pokopati je u arkadama na Mirogoju (op.a. za vrijeme života, Vesna Parun bila je tek dopisni član HAZU-a), naposljetku je ipak poštivana njena želja te je pokopana u Grohotama na Šolti.

1982. – Dragutin Tadijanović

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Dragutin Tadijanović ostat će upamćen prvenstveno kao najdugovječniji pjesnik u hrvatskoj književnosti. Rođen u Rastušju 1905., tijekom svog dugog životnog i pjesničkog vijeka napisao je preko 500 pjesama, među kojima su i prve objavljene već 1922. godine.  Iako počinje pisati kada se u književnosti javljaju razni pokreti poput modernizma i ekspresionizma, on ne podilazi nijednom stilu , već stvara svoj vlastiti stil u kojem se odlučio za intimne i zavičajne teme, pjesme pisane slobodnim , tzv. govornim stihom. Za razliku od Vesne Parun, koja je bila odbačena od bilo koje institucije, Dragutin Tadijanović bio je dugogodišnji član HAZU-a, te predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Njegovom lirikom u prvoj fazi prevladava osjećaj otuđenosti i usamljenosti u urbanoj sredini, ali se tijekom svog stvaralaštva polako udaljava od rodnog Rastušja. Često je ironičan i autoironičan, a u pojedinim fazama i kontemplativan i meditativan. Njegovu liriku krasi jednostavan izbor riječi, utjecaj A.B.Šimića , narodne poezije i biblijskog stiha, te je sušta suprotnost hermetičke poezije kakva je bila popularna tijekom 20. stoljeća. Njegove su pjesme otvorene svakom čitatelju,  a na vječna egzistencijalna pitanja odgovaraju zdravorazumski i logično, ostavljajući prostora za komunikaciju s čitateljem. Zbog svega toga Zvonimir Mrkonjić naziva ga “mitskim kraljem Midom hrvatskog pjesništva, koji sve što dotakne pretvara u poeziju”.

1992. Ivan Slamnig

Poezija Ivana Slamniga, rođenog u Metkoviću 1930. godine, prilično je specifična pojava hrvatskog modernog pjesništva. Slamnig nije djelovao samo kao pjesnik, već i kao prevoditelj, esejist i  teoretičar književnosti. Njegove antologijske pjesme Ubili su ga ciglama, Barbara, Navek je nekak bilo i Koji hodaš malen ispod zvijezda, prikazuju dosljednu slobodu njegovog stvaralaštva.

Slamnig je ujedno i učen, ali i zaigran pjesnik. Pisao je na sva tri dijalekta hrvatskog jezika, ali i šatrovačkim govorom, poezija mu je prožeta humorom, ironijom, kriticizmom naspram književnih kritičara, lektora, kolega pjesnika, ali i samoga sebe. Tonko Maroević tako govori kako je , uz sve ove elemente, u centru njegovog stvaralaštva muško-ženski odnos, koji ni sam autor u potpunosti ne razumije, ali smatra da smo osuđeni na njega. Ivana Slamniga možemo smatrati svojevrsnim fantomom slobode hrvatskog pjesništva, koji nije podilazio nijednom autoritetu, i upravo je zbog toga zaslužio svoje mjesto u povijesti našeg pjesništva.

2003. – Arsen Dedić 

Naposljetku – Arsen. Vjerojatno će se mnogi zapitati što ovaj poznati kantautor i kompozitor glazbe za niz hrvatskih kino hitova (od Vlaka u snijegu  do Glembajevih Antuna Vrdoljaka) radi na listi dobitnika Goranovog vijenca, ali Arsenov pjesnički rad upečatljiv je i originalan. On nije ograničen samo na stihove koji su nam poznati iz njegovih šansona (Kuća pored mora, Kuća za ptice (skladano za Gabi Novak), Sa okusom soli, Ono sve što znaš o meni), već iza Arsena stoji i niz pjesničkih zbirki.

Najpoznatija, Brod u boci, dosegla je nakladu od čak šezdeset tisuća primjeraka, čemu je zasigurno pripomogla i Arsenova popularnost kao pjevača, ali i dalje se radi o nakladi koja je danas nezamisliva za poeziju. Prema mišljenju potpisnika ovih redova, Arsen je svoj vijenac zaslužio zbog izravnosti svojih tekstova, te prikazivanju života koji je blizak svakome čovjeku, a donosimo vam i ulomak iz obrazloženja ove nagrade.

!Paradoksalno, inzistirajući na intimnosti i individualnosti, pišući izravno, ironično i duhovito, pogađao je i vraćao na scenu prizore iz obiteljskog života, djevojke, lijepe provincijalke koje su nahrupile u grad, u studentske domove, susjeda, tako da su njegovi čitatelji osjećali kao da su ti tekstovi nastali samo zbog njih, da su njihov lirski dnevnik pisani rukom drugog. Naravno, nije riječ samo o autentičnim sjećanjima, o kolektivnom pamćenju, nego o tome da Arsen Dedić pišući intimistički i diskretno, ponekad otvoreno referencijalno, prihvaćajući na mah ulogu prokletog pjesnika, senzibilizirao i stvarao okvir kroz koji su mnogi virili, uguravali se u njega ili ispadali” (iz obrazloženja žirija (Bernarda Katušić, Branko Maleš, Tonko Maroević, Miroslav Mićanović (predsjednik) i Nikica Petrak).

Be social

Komentari