Istaknuto
17.04.2019.

Vrijeme čitanja: 7 minute Nadam se da i u ovom izdanju za mjesec veljaču ima za svakog ponešto. Melodičnog black metala mi je previše za barem par mjeseci.

17.04.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba ima sedam domaćih singlova koji se natječu ovog tjedna za vaše glasove, a tu je i pet stranih preporuka za slušanje.

Izvedbene umjetnosti

“Posljedice” (Arterarij): Važna predstava o nasilju nad ženama

23.10.2018. Ana BaturinaFoto: Luka Dubroja
Vrijeme čitanja: 3 minute

“Posljedice”, nova predstava umjetničke organizacije Arterarij (u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića), svoju je zagrebačku premijeru imala 8. listopada u prostoru Hale V Tehničkog muzeja. Treći autorsko-redateljski projekt Romana Nikolića na sceni problematizira razne oblike nasilja nad ženama te ujedno zatvara trilogiju o ranjivim i marginaliziranim skupinama društva. Prikazujući kompleksnost nasilja, viktimizacije, ali i stigmatizacije žena žrtava nasilja, “Posljedice” su komad koji postepeno šokira, ali i poziva na ozbiljan društveni angažman.

Ponekad zaboravljamo da je kazališna predstava kolektivan čin koji nadilazi okvire samog umjetničkog procesa, čin koji nas podsjeća da je odgovornost na sceni, jednako kao i u gledalištu. Predstava “Posljedice” jedna je od onih koje čine upravo to – tiho, ali potresno kazuje kako se o nasilju nad ženama nikada ne govori dovoljno. Glumačku postavu čine glumice Irena Tereza Prpić i Mirej Stanić, tako je ovo prvi projekt Arterarija u kojem igraju profesionalci, premda je sam proces ponovno bio temeljen na dokumentarnim materijalima, osobnim svjedočanstvima i stvarnim iskustvima, kako navodi Jasna Jasna Žmak, dramaturginja predstave.

Dolaskom publike u gledalište, radnje se na sceni već odvijaju, a glumice se uskoro predstavljaju vlastitim imenom i prezimenom. Identitet izvođačica tako postaje dio predstave, ali one i dalje igraju određen broj različitih ženskih neimenovanih lica. Priče koje potom slijede krajnje su fragmentarne, a nasilje je tema, točnije posljedica svake. Pred gledateljima se nižu mučne i potresne slike iz života žena koje su pretrpjele nasilje u vezi. Od simpatičnog upoznavanja do rakije i kupusa kojima se ublažavaju bolovi nakon udaraca, od beskrajnog ženskog čekanja na njegov dolazak kući poslije posla do pepeljare i noge od stola kojima se udara kada šake nisu dovoljne. “Posljedice” pokazuju da se nasilje događa u ratu, jednako kao i u miru; da je nasilje i verbalno i psihičko, da je nasilje kada vas druga strana vara i podcjenjuje. A ono postaje kolektivno kada svi od njega okrećemo glavu.

Sjajan je pogodak što u predstavi nema muških glumaca. Muškarac je obezglavljen, sveden na jednu mušku košulju i jedno razbijanje tanjura. Iako je ovo i predstava o muškarcu, skoro koliko i o ženi, on ni u jednom trenutku ne dobiva glas ni mogućnost govora na sceni. Lik bez glasa, bez tijela i bez mjesta, onima koji znaju gledati, može značiti puno. Arterarijev stil (u “Posljedicama” i u “pogledajme) na momente podsjeća na poetiku Bobe Jelčića (odnos prema scenografiji, odnosi glumac-lik, privatno-javno, dokumentarno-fikcionalni okvir, proces nastanka predstave), no u tome nema ništa loše. Glumac Romano Nikolić polako gradi svoj redateljski put i to mu zasada ide solidno.

Foto: Luka Dubroja

Scenski je jezik tih, doziran da pogađa, ali ne prelazi u patetiku, koja nažalost prati većinu medijski eksponiranih slučajeva nasilja. Na istom je tragu i scenski pokret, za koji je zaslužna Nikolina Medak. Odlično je izveden prizor fizičkog teatra, “šutnje” u kojem glumice jedna drugu pregledavaju, da bi sve eskaliralo vriskom. Scenografija je jednostavna – na crnoj pozornici nalaze se predmeti jednog običnog kućanstva: perilica rublja, dva stolca, sveta slika, vješalice, stolić, ogledalo, mini-kuhinja… Drugim riječima, sve što gledate dešava se običnim ljudima oko vas, možda i vama samima… Kostimografkinja Ana Fucijaš odabrala je efektne kič kostime za srednji dio komada, posebno seksi odijela te upečatljivu kacigu za kraj. Nenametljivost govora, pokreta, scene, izvođačice su donijele korektno i glumački točno, a u svemu je ipak nešto bolja Irena Tereza Prpić. Pred sam kraj predstave na scenu dolazi Sandra Petrž, stvarna žrtva nasilja, i to ne da bi pričala o sebi, već samo podsjetila da strah ne smije biti opravdanje za šutnju i trpljenje.

Nažalost hrvatska statistika (koja je jedan od važnijih momenata predstave) pokazuje suprotno i ne ulijeva nadu da stvari mogu biti drukčije. U otužnoj Hrvatskoj ratificirali smo Istanbulsku konvenciju, na žalost protivnika iste muškarci su i dalje muškarci, žene su i dalje žene, a ostaje samo nada da će taj dokument ipak zaštititi žrtve, jer u prošloj je godini 15 žena u Hrvatskoj UBIJENO u obiteljskom nasilju, a kazne su izjednačene s onima za posjedovanje marihuane. Pred kraj predstave glumice izgovaraju porazne brojke koje kazuju da čak ni brojevima ne možemo vjerovati jer stigmatizacija žrtava najčešće vodi u šutnju i neprijavljivanje.

“Posljedice” pokazuju da minimalizam na sceni, ako ga se dobro iskoristi, može biti dovoljan za dobru predstavu. Svrha bi ove predstave bila bar približno ispunjena kada bi gostovala u svakom hrvatskom gradu i selu, no to je već druga priča. Publika je na trećoj izvedbi reagirala sjajno, što znači da ovakvi projekti nešto znače. “Posljedice” nisu upale u zamku patetike, što je možda i najvažnije u odabiru ovako osjetljive teme.

(Visited 267 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari