Povodom stote obljetnice Rasputinove smrti: Tri filma o ludom monahu
Grigorij Jefimovič Rasputin je bio seljak iz Sibira, ozloglašeni pijanac, raskalašen hedonist koji je volio orgijati, pravoslavni mistik s uvjerenjem da je grijeh dobar jer vas približava Bogu više od dobrih djela, te politički intrigant bizantskog kalibra. Drugim riječima, bio je najruskiji Rus među svim Rusima, ikad u povijesti. Bio je gotovo karikaturalan čovjek, pa je sasvim za očekivati da je postao kultna figura filmova, stripova, knjiga, pjesama, fikcije općenito.
Legenda se rađa smrću
Na kraju, sama je njegova životna priča velikim dijelom legenda pa nas to ne treba čuditi. Konkretno, o njegovoj se smrti isplela fantastična priča o superčovjeku kojeg je bilo nevjerojatno teško likvidirati. Kako ide legenda, bio je otrovan dozom koja bi ubila i konja, propucan više puta, pretučen, izboden, te svezan i bačen u ledenu rijeku Nevu, usred zime.
Štoviše, kad je njegov leš konačno nađen, uočeno je da je užad kojom su ga vezali bila pokidana, kao da je poslije svega još uvijek bio živ i uspio se osloboditi, ali ne na vrijeme da se spasi utapanja. Konačno – šlag na vrhu – priča se da su ga februarski revolucionari par mjeseci poslije ekshumirali i spalili, ali su pri spaljivanju počinili amatersku grešku i nisu prerezali tetive na truplu, pa je mrtvi Rasputin u vatri odjednom počeo poskakivati kao da će ustati! Ljudi okupljeni oko lomače razbježali su se u panici.
Okcident priča priču
Istina je možda i nažalost manje zanimljiva od toga; rezultati autopsije na Rasputinovom lešu nisu potvrdili ovako legendarnu priču, a i njegovi atentatori su davali protuslovna svjedočanstva o tome što su mu zapravo uradili, a što nisu. Ali ovdje se nećemo baviti dosadnim istinama nego zanimljivim pričama.
Rasputinova popularnost je uglavnom zapadni fenomen. Većina filmova (barem onih poznatijih) inspiriranih njime su zapadni proizvodi; samim je Rusima Rasputin samo još jedan ludi mistik, kojih ruska povijest zna jako mnogo i koji su u ruskoj religijskoj kulturi prisutni već stoljećima. A zapadnjak je, zna se, uvijek duboko fasciniran mističnim „istočnjacima“. Filmovi o Rasputinu se uglavnom vrte oko njegovih prisnih odnosa s carskom kućom Romanovih, njegovih iscjeliteljskih sposobnosti na kojima su se ti odnosi temeljili, te njegove smrti. Filmovi o Rasputinu su brojni, i možemo se fokusirati samo na neke od njih, po kriteriju toga što ih čini izvanrednima.
Rasputin: Dark Servant of Destiny (1996)
Svatko tko je gledao Harryja Pottera zna koliko dobro misteriozni likovi pristaju Alanu Rickmanu, i u ovom ga se filmu može vidjeti u ulozi Rasputina. Rickman ga naravno izvodi besprijekorno dobro. Tko bi drugi uopće mogao bolje odigrati jednog namjerno grješnog i pomalo mračnog iscjelitelja? Ovaj film pobjeđuje prosto po tome što je za ulogu Rasputina odabrao ovog čovjeka.
U filmu su pokrivene zadnje četiri godine Rasputinovog života, u kojemu on zadobiva povjerenje kuće Romanova iscjeljivanjem njihovog sina od hemofilije i zadobiva golemu političku moć kao čovjek koji vlada Carstvom iz sjene, a završava se njegovim atentatom. Postavlja se snažan fokus na njegovu povezanost s Bogorodicom; njegov uspon počinje onda kad mu se ona prvi put ukaže, i njegova zvijezda počinje padati kad mu se ona prestaje ukazivati. Posebno je popraćeno njegovo teološko-mistično uvjerenje da jedino iskupljenje grijeha sjedinjuje čovjeka s Bogom, zbog čega je naravno prvo potrebno griješiti što više kako bi bilo pravog iskupljenja.
Rasputin and the Empress (1932)
Većina filmova o Rasputinu je biografska, iz očitih razloga. No ovdje se biografija prikazuje na jedan originalan, manje centriran način; malo se manje prikazuje Rasputin kao osoba, a malo više Rasputin kao metafora Carstva. Rusija je na rubu raspada, nezadovoljna beskorisnim ratom u koji ih je uvukao Nikolaj II., vihori revolucije se prolamaju – i tu se pojavljuje mistična iracionalnost u liku tog neobičnog čovjeka kao zadnja nada. Na kraju krajeva, Rasputin je velik zato što je iscijelio carevića, odnosno nasljednika na tron, i naravno da će elita u krhkim i nestabilnim vremenima vidjeti to kao veliki spas.
Ali, Rasputin postaje omražen uslijed svoje korumpiranosti i pohlepe, isto kao i Carstvo. Konačno, Rasputin umire, dugo i bolno; ubrzo poslije njega, Carstvo umire dugo i bolno. Ovaj film u jednom dijelu njegovog života odigrava maltene cijelu političku situaciju u smrtnim grčevima carstva Romanova. Također, vrijedi ga pogledati jer je jedan od najstarijih o Rasputinu, još nije ni Hitler vladao Njemačkom kad je ovaj film nastao.
The Night they killed Rasputin (1960)
Pošto priča o atentatu na ludog monaha zauzima toliko velik dio cjelokupnog mythosa o Rasputinu, valjalo bi navesti i jedan film koji se najviše fokusira na događaj koji je ubio Carstvo. Rasputin kao da je iscjeljivanjem Alekseja od hemofilije držao cijelu jednu hemofiličnu državu na životu, a i sam je zauzvrat postao poput te države. Poznato je da je Rasputin bio i politički savjetnik Romanovih, a ne samo njihov vrač, i da je svoju poziciju koristio da bi gurao mnoge agende koje druga moćna lica nisu odobravala.
I kako predaja već ide, atentatori ga pozovu sebe na večeru i teškom mukom ubiju. Priča se da je Rasputin to znao cijelo vrijeme, odnosno da je predvidio da neće doživjeti 1917. godinu, ali je ipak otišao u sumrak 1916. godine na večeru s potencijalnim neprijateljima. Inače, prva dva ruska sveca, Gljeb i Boris, su slavljeni kao sveci zbog toga što su se – dali ubiti. U pravoslavlju, pogotovo ruskom, dopustiti vlastitu nasilnu smrt i ne opirati joj se je jedan od najvećih simbola pobožnosti, tako da ima neke duboke homologije između prvih dvaju svetaca i Rasputina. U ovom je filmu to možda najdublje tematizirano. A zašto je Rasputin ubijen? Jer je griješio, kao što je po svojem vjerovanju i morao.
