“(Pret)posljednja panda ili statika” (ZKM): Subjektivni manifest izgubljene generacije
Dramski tekst Dine Pešuta “(Pret)posljednja panda ili statika” 16. je svibnja premijerno izveden u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Saše Božića. Drama, prošle godine nagrađena prvom nagradom „Marin Držić“ za dramski tekst, prati odrastanje četvero mladih ljudi rođenih 1990. u Sisku. Dvoje ženskih i dvoje muških likova (Anu, Mariju, Luku i Marina) redatelj je udvostručio tako da ih istovremeno igra mlađa i starija postava ZKM-ovih glumaca. Potonji su Katarina Bistrović-Darvaš, Doris Šarić Kukuljica, Frano Mašković i Rakan Rushaidat, novo ime u ZKM-ovom ansamblu. Mlađa su ekipa ZKM-ovi stipendisti Milica Manojlović i Adrian Pezdirc, Slaven Španović te još jedno novo ime u ansamblu, Hrvojka Begović.
Tekst je podijeljen u tri velike cjeline sukladno dobi likova i obrazovnom sustavu, što je u predstavi dodatno naglašeno navedenom podjelom glumaca. Iako se njihovo odrastanje prati kronološki, od vrtićkih dana sve do 10. godišnjice mature, predstava nema linearnu narativnu radnju u smislu klasičnih dramskih situacija, već kroz kratke replike likovi pričaju o sebi, o svojim prijateljima i obiteljima te o društvu u kojem živimo. Pritom su likovi od samog početka sveznajući te se cijelu predstavu više ponašaju kao skupina pripovjedača koja refleksivno zapaža i opisuje svoje sazrijevanje, nego kao djeca/mladi uhvaćeni u tom trenutku života, kao što je to primjerice portretirao film „Boyhood“.
U prvom dijelu predstave starija postava glumaca igra junake generacije Y u dječjem vrtiću i u osnovnoj školi. Obučeni su u široke, isprane traperice i šarene veste, a odjeća im jasno aludira na devedesete. Oni se već u vrtiću sredinom devedesetih igraju privatizacije, a bit njihovog druženja vrti se oko toga tko ima Srbina u rodbini ili tko je peder. Sve je to, uz puno ironije, upakirano u (malo)građanski podsmijeh nižim klasama pa gledatelj ni na trenutak nije zbunjen oko toga kakav društveno-politički vrijednosni sustav predstava zauzima (uvjetno rečeno ljevičarski). To je dodatno potencirano detaljnom raspravom (teško je odvojiti predstavu po scenama) o referendumu o braku koji se u Hrvatskoj održao krajem 2013. godine, kada je drama i nastala. Time cijela predstava poprima oblik subjektivnog manifesta jedne generacije koji ZKM-ovoj regularnoj publici može svjetonazorski i iskustveno biti blizak, ali se zbog svjetonazorske pristranosti može činiti i pretjeranim, pomalo elitističkim.
Likovi se kao djeca baš i ne igraju maštovito. Malo bacaju pikado i uglavnom leže uokolo ili stoje u velikoj dosadi. Njihovi međusobni odnosi polaze od nekih općih mjesta našeg društva (pogotovo manje gradske sredine poput Siska), a likovi se formiraju već u toj najranijoj mladosti. Marin (Rushaidat/Španović) se služi nasiljem, agresijom i zastrašivanjem kao izravni potomak kulture straha koja je kroz ovih dvadeset godina zavladala hrvatskim društvom. Marija (Šarić Kukuljica/Manojlović) je povučena djevojka koja se svojevoljno izolirala. Podigla je obrambeni štit oko sebe te namjerno ograničila vlastite sposobnosti i životne ambicije kako jednog dana ne bi bila razočarana neuspjehom.
Luka (Mašković/Pezdirc) je nesiguran i miran dečko koji još kao dječak za sebe govori da je peder, zbog čega i postane meta borbenog Marina željnog dokazivanja, iako su istovremeno prijatelji cijelu osnovnu i srednju školu. Luka se zbog svoje seksualne orijentacije bori ponajprije sam sa sobom, zbog čega prolazi kroz psihičke poteškoće. Ana (Bistrović-Darvaš/Begović) je najborbenija pripadnica njihovog društva, pa tako ne dopušta Luki da sebe naziva pederom ni Mariji da odustane od svojih potencijala. Ona je zlatna djevojka njihovog društva, lijepa i inteligentna, predodređena za uspjeh – kako je to i Marija rekla, koja je cijeli život opčinjena svojom prijateljicom. Njezin borben, nepokolebljiv, slobodan duh vodit će je do uspjeha, ali joj ništa ni neće braniti, nikakve poroke, u krajnju ruku nikakvu zabavu.
Prijelazi iz vrtića u osnovnu školu pa iz nižih razreda u više režiranu su tako da glumci skidaju odjeću sa sebe – prvo veste, potom majice, pa u vrijeme puberteta ostaju goli ili u potkošuljama, čime je simbolički prikazano to prvo sazrijevanje djece. U srednjoj školi glumci se zamjene, a mlađa postava na scenu donosi prijeko potrebnu energiju i dinamiku. To je postignuto neprestanim kretanjem po sceni, kombinacijom plesnih pokreta i fizičkog teatra, pa čak i trčanjem. Samo prepričavanje srednjoškolskih dojmova ne otkriva ništa posebno, uglavnom je u sferi osobnih preokupacija likova budućnošću, što može biti poznato i blisko publici mlađe generacije. Odlično je režijsko rješenje finala te cjeline – potpunim skidanjem glumaca na kraju maturalne večeri još se jednom simbolički prikazuje sazrijevanje likova, a i pohvale mladim glumcima na izvođačkoj zrelosti u tom pogledu.
Treća je cjelina najduža, polovica od ukupno sat i pol duge predstave. Likovi su odselili u Zagreb na studij i više se međusobno ne druže, osim Ane i Luke koji su i dalje najbolji prijatelji i cimeri te u Zagrebu nastavljaju živjeti svoju verzije hedonističke filozofije. Ličnostima se likova, koji su u prva dva dijela ipak kolektiv školaraca kakav susrećemo u prosječnim hrvatskim školama, u trećem dijelu dodaje profesija, oni se profiliraju, njihov se kolektiv raspada, a oni postaju usamljeni pojedinci u društvenom sustavu koji ih ne stimulira. S autorove (pristrane) pozicije likovi se stigmatiziraju ili „slave“, u skladu s navedenom filozofijom predstave utaborenom u ljevičarsko-liberalnom intelektualnom svjetonazoru. No, tih četvero likova ipak su izolirani portreti prikazani jednodimenzionalno, bilo to s osudom ili simpatijom, a ne presjek trenutnog hrvatskog društva, odnosno te generacije.
Ana studira na Filozofskom, postane književnica s inozemnom karijerom, druži se s drugim uspješnim ljudima, nosi skupu odjeću, seli u Pariz i piše eseje… Svakako je najuspješnija, no u tome je usamljena, a obećanja koja je sama sebi dala par je godina poslije polako počela napuštati. Luka studira na Akademiji i postane filmski umjetnik sa psihičkim poteškoćama te napadima depresije i anksioznosti. Unatoč tome što ga ova država stigmatizira, on ne želi s Anom otići u inozemstvo, iako je svjestan da tu nikad neće biti miran i sretan.
Marin postane „odijelo“ – birokrat, broker ili biznismen, sve je u krajnjoj liniji isto. Usamljen, kao i svi ostali, ne može uspostaviti emocionalnu vezu i nema seksualni život, a napadaj panike hvata ga svaki put kad čuje riječ USKOK. Marija se utopila u vlastitoj prosječnosti. Ne znamo je li završila faks, samo znamo da na 10. godišnjici mature već ima troje djece, nema posao i prikuplja potpise za referendum kojim se Ustavom definirao brak, a pritom se srami sama sebe i zna da je to što radi pogrešno, no njena joj iskompleksirana i frustrirana ličnost ne dopušta drugačije.
Scenografiju čine tek četiri srebrne kulise koje glumci nose po pozornici, malo se skrivaju iza njih, no neke pretjerane funkcije nema, osim što sugerira da se štedi u ZKM-u. Veoma je dobar dizajn rasvjete, za koji pohvale zaslužuju oblikovatelji svjetla, ujedno i scenografi Bruno Pocheron i Claire Terrien, a dobar je ugođaj postignut i glazbom, koju potpisuju braća Alen i Nenad Sinkauz. Velik je zadatak imala i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin zbog višestrukih presvlačenja glumaca, što nosi i dobar dio radnje – od „socijalističkih“ vesta, preko maturantskih haljina i odijela do futurističkih kožnih kombinacija.
Redatelj Božić dolazi iz plesne struke pa je značajan utjecaj scenskog pokreta u samoj predstavi, kao i u njegovim prijašnjim radovima, čemu je doprinijela i Petra Hrašćanec. No, dok je Gloriju u Teatru &TD smjestio u svijet novog cirkusa, a Noru u HNK natjerao da pleše tarantellu, u Pandi nema tako izraženog lajtmotiva – puno je trčanja, pokreta preuzetih iz suvremenog plesa i drmačice na tragu one u predstavi Ovo je mogla biti moja ulica. Između toga predstava ipak ima praznog hoda – metaforički, ali i doslovno, u koreografiranim prešetavanjima po pozornici uz namješteno poziranje. Čini se da je redatelju ipak nedostajalo ideja u pojedinim sekvencama, zbog čega se predstava čini veoma dugom i razvučenom, iako ne traje ni sat i pol.
Što se glumaca tiče, na Bistrović Darvaš se vidi da igra bezvoljno, dok je Šarić Kukuljica to ipak uspješno prikrila. Rushaidat se vjerojatno još mora priviknuti na ovakve kazališne pristupe, ozbiljnost njegovog lika u suprotnosti je s odličnom mimikom i gestama na koje nas je naviknuo kao gospodin Lojtrica ili jazavac za šankom Kerempuha. Mašković je od starije postave najprirodniji, daje dojam da ga zabavlja igrati lik Luke. Mladi glumci nimalo ne zaostaju za iskusnijim kolegama, zapravo su i uvjerljiviji od njih, što vjerojatno proizlazi iz činjenice da su im likovi, utemeljeni u aktualnim društvenim odnosima, generacijski bliski i iskustveno poznati.
Posebne pohvale zaslužuje Hrvojka Begović kao najuvjerljiviji član cijele glumačke postave, a njeno je tumačenje Aninog lika značajno kvalitetnije i uvjerljivije od onog Bistrović Darvaš. Begović je već u ranijim radovima u ZKM-u (Mirni dani u Mixing Partu, Snajper) i na ADU (Tartuffe, Tihi obrt) pokazala veliki potencijal, a sad je jasno da je riječ o jednoj od najboljih glumica nadolazeće generacije. Slično sam nešto napisao za Dadu Ćosića u predstavi Teškoće s izražavanjem, koji se nedavno također priključio ZKM-u, pa je očito da kazalište u Teslinoj ima veliki kapital kojem se veselimo iduće sezone.
