“Prevelika očekivanja” (Luul): Lijepo, ali monotono solo putovanje
Nije prvi slučaj u nas, ali i dalje je vrlo impresivno; cijeli album “Prevelika očekivanja” u potpunosti je djelo Ivana Lulića (bolje rečeno njegovog alter-ega Luula). Uz malu pomoć Borne Jambrošića, koji je odsvirao bas na pjesmi Da bar znam, sve ostale instrumente snimio je sam Luul.
Materijal koji je nastajao u razdoblju od godine dana Luul je snimio uz producentski potpis Damjana Blažuna (koji je surađivao s Chui, The Frajle, Kandžija i Gole žene, Kristijanom Rahimovskim, Tenom Novak, Žen i drugim glazbenicima). Snimanje je povjereno Marku Vukoviću, miksanje i mastering potpisuje već spomenuti Damjan Blažun dok je grafički dizajn albuma djelo Lucije Požar.
Ljubavna razočaranja i glazbeni utjecaji
Prvi Luulov LP “Prevelika očekivanja” nasljednik je njegovog EP-a “Nadam se da ovo nije kraj”. Donosi deset pjesama koje se sve odreda bave njegovim osobnim ljubavnim razočarenjima zbog, kako naslov albuma sugerira, prevelikih očekivanja. Glazbeno je to psychodelic pop u svojoj srži te se vrlo snažno naslanja na zvuk koji stvara Tame Impala s povremenim synth utjecajima Animal Collectiva.
Katarza za one koji slušaju albume od početka do kraja
Album otvara Déjà vu, prava dream pop balada. Slijedi vrlo joj slična Nikad više koja definitivno potvrđuje cijeli ton albuma. Svi se oko mene čine tako sretni konačno malo iskače iz zvučne slike albuma koristeći synth efekte koji bude uspomene na prve kompjuterske igre i zlatno doba psychedelic popa. Hipnotičko ponavljanje refrena pojačava interesantnu glazbenu smjesu tuge i rezigniranosti. Daj mi barem jednu priliku samo nastavlja tamo gdje je Nikad više stala. Prvu polovicu albuma zaključuje Bez tebe, najritmičnija pjesma na albumu. Bas i bubanj u glavnoj ulozi daju ugođaj fuzije dream popa i liquid drum and bassa te je uz Svi se oko mene čine tako sretni ponajbolja pjesma na albumu.
Instrumental Ponedjeljak 7am vodi nas od ritmičnije Bez tebe prema Da bar znam koja nas ponovno vraća na osnovnu zvučnu sliku albuma. Nju nije briga i naslovna pjesma Prevelika očekivanja zvuče kao spoj novog vala i half tempo psihodelije. Album zatvara instrumental Samo zatvori oči i slušaj, istovremeno izrazito svemirska, mistična i atmosferična. Čak pomalo katarzična za one rijetke koji slušaju albume od početka do kraja.
Hoće li prosječni slušatelj imati strpljenja za “Prevelika očekivanja”?
Debitantskim albumima zna se prigovarati da previše plešu u stilovima i da se autori nisu u potpunosti pronašli. Luul tu tezu odvodi u drugu krajnost gdje su pjesme slične do granice apsurda. Tek nakon nekoliko slušanja primjećuju se nijanse među pjesmama, no bojim se da prosječan slušatelj, u situaciji kad nove glazbe svaki dan ima sve više, nema vremena ni strpljenja za opetovana preslušavanja albuma koji ne sjeda na prvu.
S druge strane, ako pjesme rastavimo na osnovne elemente teško im je pronaći ozbiljniju zamjerku. Sve je odrađeno u najmanju ruku korektno. Tekstovi, sve instrumentalne dionice, produkcija pa i cover art drže vodu (uz možda malu zamjerku da u miksu fali low enda). Luulova “Prevelika očekivanja” u konačnici su dobar album, iako monoton. Je li to posljedica manjka kreativnog unosa većeg broja glazbenika ili namjera autora pitanje je na koje će nam Luul odgovoriti budućim ostvarenjima.
