Istaknuto
21.06.2018.

"Katalonac" je naizgled neobavezna predstava koja će znalački nenametljivo, zakrivena smijehom, u gledatelju zatitrati neke mnogo dublje žice, vrlo aktualne u našem društvu.

20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

Film

Proizvodi samouprave (“The Nothing Factory”, P. Pinho)

15.05.2018. Arman FatićFoto: trailer screenshot / "The Nothing Factory"

The Nothing Factory film je inspiriran pričom o tvornici liftova Fataleva u Portugalu te radnicima koji su vlastitim snagama vodili tvornicu od 1975. do 2016. godine. Priča radničke samouprave u kapitalizmom okupiranoj sadašnjici prikazana u formatu dokumentarne fikcije, donijela je dugometražnom igranom prvijencu Pedra Pinhoa FIPRESCI nagradu u Cannesu prošle godine. Ambiciozni redatelj svojim filmom gledatelje vodi na trosatno putovanje marksističkim idejama, gotovo savršenom mimezom stvarnosti koja se u završnici prelijeva u ekspresionistički mjuzikl inata.

Telefonski poziv remeti večernji spokoj jednog od radnika u uvodnoj sceni filma. Kolega mu govori da se ispred tvornice pojavio misteriozni kamion koji usred noći izvlači njihovu opremu. Osobe koje iznose opremu, samo su plaćena radnička klasa poput njih, tu su prema uputstvima svoje kompanije te ne znaju što se događa s tvornicom.
Radnicima tvornice ubrzo postaje jasno da je matična kompanija na rubu propasti te da je udaljavanje imovine prvi korak k zatvaranju tvornice i kolektivnom otpuštanju svih zaposlenika. Iako nemaju formalno sindikat, oni se pojavljuju ispred tvornice i zaustavljaju iznošenje opreme. Preuzimanjem prostora tvornice, jedini spas vide u uvođenju samouprave te demonstriranjem protiv zatvaranja. Pravilna podjela rada među svim zaposlenicima i pokušaj proizvodnje na ono malo opreme koja nije iznesena, jedino je što im je ostalo.

Prazan hod realnosti

Da redatelj posjeduje pozadinu u dokumentaristici, vjerojatno je nešto što će svaki gledatelj filma The Nothing Factory uspjeti zaključiti sam. Pinho gradi svoj filmski svijet dopuštajući uobičajenim, svakodnevnim situacijama da se razvijaju u realnom vremenu, putem jednog kadra ne režući „prazan hod“. Ovaj bijeg od filmskog vremena, te dokumentaristički dugi i pozicionirani kadrovi besprijekorno daju dojam istinitosti događanja u tvornici.

Nakon što se uspostave crne i bijele figure filma: zli menadžment koji pregovara s radnicima da prihvate otpremninu s jedne strane te radnici u borbi za svoju tvornicu i prava s druge, radnja blago usporava. Sat vremena scena vožnje automobilom ili radničkih razgovora „što da se radi“, brzo se počinju doimati monotone i repetitivne. Koliko god filmska fikcija izgledala realno, veoma je teško izbiti iz glave činjenicu da je sve u filmu (sjajno) scenirano. Znanje da „na kocki“ nisu stvarne ljudske sudbine, ubija dio magije i želju da se vidi finalni ishod trosatnog ljevičarskog čavrljanja.

 

Što da se radi?

Kada smo već kod ljevičarskog čavrljanja, moćna, ali nesigurna snaga grupe najočiglednije je ilustrirana u mnogim trenucima kada radnici razgovaraju o intelektualnim stvarima oko stola, i to naizmjenično razgovarajući na francuskom i portugalskom, bez problema u komunikacija. Svaka osoba doprinosi veoma sofisticiranoj debati o kolektivnom preživljavanju. Oni raspravljaju o vrijednosti robe, mašina, masovnom pokretu, snazi individualnih odluka u kolektivu, održivom kapitalizmu kao i alternativama trenutnog barbarizma tržišta. Sve to u jednom trenutku počinje nalikovati više na ponašanje nadobudnih studenata filozofije nego prosječnih radnika tvornice liftova, ali ipak uspijeva iz nekog razloga ostati uvjerljivo.

Pinho očito pokušava nabaciti kritiku Europske unije kao i načina na koji se privatnici na slobodnom tržištu nehumano ophode prema radnicima. Kroz mrežu kontakata koju radnici u filmu sami ostvaruju te njihove novonastale metode poslovanja, redatelj pokazuje da njegove utopističke socijalističke vizije ipak imaju temelja te da su potencijalno ostvarljive. Činjenica da Pinho daje svoju viziju i izlaznu soluciju iz krize, a ne da samo tematizira i kritizira trenutni socio-politički horizont, zaslužuje posebnu pohvalu. Lijepo je vidjeti mladog redatelja koji ne strahuje otvoreno reći što ima u svom filmu.

Iznenadni mjuzikl inata!

Najveće iznenađenje filma nastupa nekih tridesetak minuta prije kraja. Taman kada smo kao gledatelji navikli na dokumentaristički format, počeli razumjeti socijalističke ideje kojima nas film hrani i brinuti za karaktere, redatelj probija četvrti zid. Odjednom, sve što smo znali i doživjeli u filmu pada u vodu dok radnici uz glazbenu pozadinu kreću plesati i pjevati, izlijevati svoje emocije van konvencionalnih i racionalnih dokumentarističkih okvira. Iznenadni segment, koji bi se najprostije mogao opisati ekspresionistički mjuzikl inata, dolazi kao sjajan trenutak odmora, moment za refleksiju filma prije finalnog čina u kojem se odlučuje sudbina tvornice liftova.

Sve u svemu The Nothing Factory nije film za svakoga; njegova duljina trajanja, spori razvoj radnje te duboko zalaženje i analiziranje socio-političkih koncepata sigurno će mnoge odbiti od filma. Kada se na to doda redateljsko odstupanje od striktne narativne strukture te eksperimentalni izlet u završnici filma, postaje očito da Pinho ovim filmom cilja na odabranu festivalsku publiku, filmofile koji će znati cijeniti ovaj rad istovremeno s umjetničke i društveno-političke pozicije.

(Visited 33 times, 1 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari