Izvještaj – Public Service Broadcasting: Transverzala od rudnika do zvijezda
Jučerašnji nastup londonske pseudonimne trojke Public Service Broadcasting bio je njihov prvi samostalni koncert u Hrvatskoj. No oni su domaći teren vrlo dobro isprobali na ovogodišnjem INmusicu. Tada sam ih skromno proglasila najboljom točkom INmusica i nisam požalila. Koncert u pregrađenom pogonu Tvornice nije bio nadzemaljski kao nastup na Hidden stageu kraj Jaruna, ali je otkrio zabavljačku dimenziju benda koja preživljava unatoč tome što im puno pjesama govori o štrajkovima rudara. Pod jačim reflektorima bilo je lakše uočiti članove benda i njihove međusobne odnose. Njihovo projekcijsko platno, koje nije naraslo, ostalo je u trećem planu.
Nellcote (Piše: Tin Đudajek)
Bend koji nas je uveo u večer zove se Nellcote. Zagrepčani koji se u posljednje vrijeme sve više i više pojavljuju i probijaju na sceni na prvi su pogled bili prilično neobičan izbor za predgrupu večeri, no pogledavši unazad na cjelokupnu večer, na jedan zanimljiv način odlično su ‘sjeli’ prije Public Service Broadcastera. U četrdesetak minuta koje su dobili na pozornici Tvornice kulture predstavili su prilično veliki dio svojeg repertoara s naglaskom na pjesme novijeg datuma među kojima je definitivno zasjala ona Time/She za koju je nedavno i izbačen spot. Svojim jednostavnim i nenametljivim pristupom glazbi Nellcote se ne ističe posebno, ali upravo to i jest ljepota ovoga benda.
Svaka pjesma svoj je zasebni svijet, a svakom se pjesmom nastoji postići jedinstvena atmosfera mističnosti izgubljene u laganoj psihodeliji. Ta mističnost je po meni ostala i lajtmotiv cijele večeri, a Public Service Broadcasting izazvali su samo neku drugu vrstu – onu paničnu prešaranu isječcima starih filmova i upozorenjima javnosti iz doba Hladnoga rata i straha od početka nuklearnog rata, dok je Nellcote publici prenio neku drugu mističnost; pitomiju, prisniju i ljepšu.
BBC test card F
Prije samog nastupa PSB-a, na njihovom projekcijskom platnu stoji “test card F”. Za sve koji nisu gledali BBC-jev “Life on Mars” ili ne pamte 90-e, ta se kartica emitirala u vrijeme kada na kanalu nije bilo programa. Boje i skale na njoj služile su kao test za ispravnost televizijske slike, a djevojčica koja igra križić-kružić s jezivim klaunom (kao da postoji druga vrsta) poslužila je za brojne parodije i noćne more onih koji pate od nesanice. Jedan takav detalj bio je dovoljan da se prisjetim što je sve nastup na Jarunu učinilo nadzemaljskim. Korištenje svemira kao inspiracije postalo je vrlo popularno, ali nitko to ne čini kao Public Service Broadcasting. Ne mogu ni izgovoriti njihovo ime bez da čujem glas BBC-jevog spikera i muzikalnu mašinu štitonoše Willgoosea.
No ubrzo nakon uvodne The Pit, koja je industrijalna u svakom smislu, pomislila sam da je bend puno zabavniji nego što ga se sjećam. Tvornicu je mahom napunila INmusic ekipa, a dobro raspoloženje u njoj obuzelo je i bend, ili je bilo obratno. U svakom slučaju ubrzo se cijela Tvornica gibala kako oni sviraju. Iako me se pri prvom susretu najviše dojmilo upravo korištenje arhivskih snimaka na videozidu te inkorporiranje dokumentarističkog voice-overa u nastup umjesto vokala, ovoga puta moju su pažnju zaokupili plesni elementi njihove glazbe i jaka pozitivna energija koju članovi benda emitiraju. JF Abrahams možda nije učinio puno poticanjem publike da digne ruke u zrak, ali je na basu napravio čuda da ih pokrene.
Color me Red iliti komunističke vibracije
Iako je velika količina svjetla na pozornici na početku bila odbojna, jer je bila samoživa i nikako nije surađivala s projekcijskim platnom, ona mi je pomogla da svijet PSB-a prebacim u još jednu TV seriju, kultni “Crveni patuljak”. U toj priči JF Abrahams je očito humanoidni Mačak, bubnjar Wrigglesworth je Dave Lister, posljednji čovjek na brodu, a J. Willgoose, Esq. ima zadatak da ih sve drži na okupu, on je perfekcionistički hologram Arnolda Rimmera. Zahvaljujući netjelesnoj dimenziji PSB-a, glas iz zvučnika glas je brodskog računala Holly. To što se sve događa u televizijskom studiju koji oponaša svemir samo je puka slučajnost.
Iako su neke od pjesama s posljednjeg albuma, kao Progress, snimljene s vokalima, na ovom smo nastupu i njih čuli samo kao glas iz računala. Iako je sve inscenirano u najboljem smislu te riječi, ne nedostaje figura vokala. Ovi multi-instrumentalisti s leptir-mašnama su sve što trebate. Kad postane malo dosadno, oni ubace cow-bell, benjo ili neki treći instrument. Razlozi zbog kojih izbjegavaju pjevanje uživo sigurno se ne kriju u njihovoj samozatajnosti, već upravo u potrebi za industrijskom preciznošću zvuka koju vokal ne može uvijek postići. Iako su setlistom dominirale pjesme s novoga albuma “Every Valley”, počastili su nas i s vrhuncima prva dva albuma. S već ugođenom publikom vrlo su dobro prošle ROYGBIV i Night Mail s albuma “Inform-Educate-Entertain”. Svemir je pao u drugi plan. Štrajk rudara u Britaniji 80-ih bio je glavna inspiracija za novi album pa je logično da je dominirao i ovim nastupom.
Lekcije iz povijesti, lekcije iz sadašnjosti
Tog se štrajka svake godine sjete sindikalisti i borci za radnička prava. On je postao simbol njihove borbe, a zapamćen je po najbrutalnijem obračunu odgovornih s radnicima. Tadašnja premijerka, Margaret Thatcher, govorila je o rudarima kao o “unutrašnjim neprijateljima” koji ne dijele vrijednosti s ostalim ljudima u Britaniji. Iako su ga sindikati širom svijeta podržali, štrajk nije dao očekivane rezultate. Završio je nakon godinu dana, zatvoreno je 169 rudnika, od 200.000 zaposlenih u rudnicima Velike Britanije početkom osamdesetih ostalo je samo 2000, a regije kojima je rudarstvo bilo osnova su osiromašene. Kad bi se barem malo manje pjevalo o ljubavi, a više o takvim temama. To što se ovaj koncert dogodio u Tvornici kulture je samo puka slučajnost.
Komunističke vibracije ipak su bile najjače kada se trojka vratila na bis. Mislim da se na spomen Jurija Gagarina nije toliko vrištalo godinama. Osim Gagarina, svirali su i Everest koji u mojoj knjizi zaslužuje poseban respekt. Ako se ikada popnem na Everest, album “Inform – Educate – Entertain” nosim sa sobom. Public Service Broadcasting je bend koji vas od rudnika vodi na vrh planine, a u konačnici i do zvijezda. Što više možete tražiti od jedne tako obične večeri u ovoj zoni sumraka u kojoj živimo. Zapamtite, nema slučajnosti.
