Punk je živ! (“How to Talk to Girls at Parties”, J. C. Mitchell)
Pisana riječ Neila Gaimana, u posljednjem je desetljeću (od pojave filma Stardust 2007. godine točnije) postala podložna nizu filmskih i serijskih adaptacija, na tragu, čini se, djela Stephena Kinga. Kako Gaimanovih književnih bestsellera lagano ponestaje za adaptaciju (film Sandman i serija Good Omens iščekuju se u narednih godinu dana), medijsku tranziciju prošle godine doživjela je njegova kratka novela How to Talk to Girls at Parties. Izvorni predložak ipak nije bio dovoljan za adaptaciju, stoga se John Cameron Mitchell odvažio razviti ga u erotsko-luckastu, elektro-punk intergalaktičku ljubavnu odiseju.
Koliko god ovaj opis zvučao apsurdno i nadobudno u njemu nema ni najmanje pretjerivanja. HTTTGAP prati trojicu tinejdžera iz južnog Londona, punkera krajem 70-ih koji jedne noći u potrazi za afterpartyjem svirke nabasaju na kuću naseljenu vanzemaljcima turistima. Nesvjesni da su u prisustvu tuđinaca, počinju interakciju specifičnu za pripadnike mužjaka homo sapiensa, no stvari polaze užasno po zlu te u procesu evakuacije s „aftera“, jedan od punkera Enn (Alex Sharp) sa sobom vodi vanzemaljsku pobunjenicu, Zan (Elle Fanning). Enn i Zan zaljubljuju se, no kako to već ide, njihova je ljubav osuđena na propast.
Gaiman je punk rocker!
HTTTGAP je film koji ne cilja visoko, nema neku revolucionarno kompleksnu radnju i ne pokušava približiti svoj fiktivni svijet onom stvarnom. Upravo tu se krije briljantnost ovog malog rada, što je naprosto 102 minute čiste zabave. Redatelj Mitchell u dosadnjikavi boy-meets-girl trop ubrizgao je neodoljivu dozu punk kulture i kombinaciju dobre stare britanske komedije nedužnosti sa satirom. Onima koji su gledali filmove Valley Girl i Rock and Roll High School, HTTGAP izgledat će užasno poznato, na jako pozitivan način.
S druge strane, postavlja se pitanje poštuje li i uvažava ovaj film Gaimanov predložak. Da, onaj dio filma, koji je baziran na kratkoj noveli dobio je minorne izmjene estetskog karaktera, ali sama priča ostala je neizmijenjena. Dobar dio dijaloga iz novele je i dalje tu, nekad malo pregrupiran među karakterima, ali ništa što bi bilo vrijedno zamjerke. Ekstenzija priče donosi nekolicinu pozitivnih momenata, od kojih je možda bitnija vizualizacija odnosa protagonista i vanzemaljke, posebno u trenutcima proživljavanja glazbe. Film daje i malo bolji uvid u život protagonista izveden u ozračju tinejdžerske komedije te uspostavljanje Gaimanovog klasnog sistema tuđinaca. Dok novela na trenutke ostavlja dojam kompleksnosti svih tih različitih klasa unutar vanzemaljske skupine, film to rješava sistemom kodiranja boja po klasama, te detaljnijom eksploracijom onoga čime se svaki od slojeva vanzemaljskog društva bavi.
Od Velvet Undergrounda do Ezre Furmana
Mada mnogi smatraju HTTTGAP mjuziklom, ovaj film veoma je daleko od toga. Istina, film je prepun sjajne glazbe koja kreće od klasika bendova The Damned i The Velvet Underground, preko djela Nica Muhlyja do indie i eksperimentalnih novijih imena poput Xiu Xiu, Mitski i Ezre Furmana. Ipak, film je više muzikom pogonjen nego što je mjuzikl. Da, u dva se navrata u filmu zapjeva, tu je i jedan plesni performans, ali sve to je duboko ukomponirano u samu narativnu strukturu da ni najmanje ne ostavlja dojam mjuzikla. Oni koji tjeraju nit na konac, film je mjuzikl jednako koliko i E. Wrightov prošlogodišnji film Baby Driver.
Koliko previše je zaista previše?
Potrebno je istaknuti sjajne izvedbe glumačke postavke, od kojih pozornost plijeni svakako Alex Cross, kojem je ovo tek druga velika filmska uloga. Alex, mada još uvijek početnik u svijetu filma, besprijekorno uspijeva utjeloviti više slojeva svog karaktera Enna: od klasičnog punkera, preko sramežljivog tinejdžera do autora novele Gaimana skrivenog negdje duboko u karakteru. Elle Fanning, koja vječito briljira u svojim ulogama, napokon se našla na teritoriju “Manic Pixie Dream Girl” tropa, koji fanovi već jako dugo očekuju od nje. Alex i Elle puni spektar svojih glumačkih talenata u ovom filmu imali su priliku prikazati i kroz jednu glazbenu numeru koju zajedno izvode.
Ako bi se tražile mane ovako jednostavnom filmu, najveća bi vjerojatno bila izvedba Nicole Kidman. Mada je Kidman prošle godine odradila jako dobar posao u filmovima The Killing of a Sacred Deer i The Beguiled, njena Kraljica Boadice naprosto se ne uklapa u Mitchellov film. Velika glumica jednostavno daje over-the-top izvedbu kojoj nitko drugi u filmu nije u stanju parirati, pa njena minorna uloga na momente čini disbalans u filmu. To možda i ne bi bio toliki problem kada njeno karikiranje britanskog engleskog govora ustvari ne bi užasno zvučalo i više podsjećalo na australski dijalekt.
Ako ste u potrazi za glazbom pogonjenim filmom, malom simpatičnom komedijom ili ste pak fan Gaimanovih radova, How to Talk to Girls at Parties film je koji će vas zadovoljiti na najbizarnije moguće načine. Svojom originalnosti parira E. Wrightovoj adaptaciji stripa Scott Pilgrim vs. The World, što daje za pretpostaviti da je u pitanju film kojem će se mnogi rado vratiti i gledati ga po nekoliko puta.
