novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Istaknuto

Putopis: Istanbul je glavni grad Toscane

Foto: Jasminka Janeš
Vrijeme čitanja: 11 minute

Kako sam iz Toscane stigla u Tursku

Kao što je opće poznato, imam kćer (u daljnjem tekstu Beba). Beba je dražesno stvorenje, voli svoju majku i puna je dobrih namjera, što bi samo po sebi bilo predivno ako zaboravimo da je i put u pakao popločen dobrim namjerama.

Moram objasniti zašto 23-godišnja Beba uopće želi putovati sa mnom. Jadna starica majka (u daljnjem tekstu ja) samo radi, ne zabavlja se, nikamo ne ide, pa se Beba žrtvuje cca jednom godišnje i ide sa mnom nekamo. Makar do shopping centra.

Godinama već želim otići u Toscanu, ne bi da je u Australiji toliko čekala, al eto nije se stiglo.

I prošle godine odlučim ja, idemo u Toscanu. Da ne bi.

– Mama, odlučila sam te povesti u Toscanu ove godine.

– Ajme, super (koliko će me to koštati…)

Odgovor na neizgovoreno pitanje stiže odmah.

– Sutra idemo u agenciju, ti plati aranžman, a ja ću sve što budemo tamo potrošili.

Treba znati da je Beba napola židovka, u duši 100%. Kad kažem duša, mislim uglavnom na novčanik.

Platila sam aranžman, putno osiguranje, zdravstveno…. Jeeeee idemo u Toscanu. Ne idemo.

– Mama, znaš, naravno ja idem u Toscanu zato što ti želiš, ali ja bi radije u Istanbul. Ima superpovoljan aranžman u istoj agenciji… Al eto, nema veze, idemo u Toscanu iako će biti listopad, pa ako bude kišilo….

To je bio najsunčaniji listopad u zadnjih 2014 godina.

Možeš samo jednom pogađati gdje smo išli tu godinu.

Moram napomenuti da bi daleko češće putovala da nisam tako veliki vjernik.

Kao što zacijelo znaš, Hrvatska je pretežito katolička zemlja, ali bogata različitostima, ima i hrpu vjeroispovijesti, zastupljenih većim ili manjim brojem vjernika. E vidiš, nas nekolicina spada u marginalnu skupinu, ne manje čvrstih uvjerenja. Vjerujem u keš.

Svatko ko je ikada imao debitnu karticu, zna o čemu govorim. Nikad više. Sad napokon znam o čemu je govorio Gavran. Ne Miro, onaj drugi.

Veličanstveni Istanbul, šest dana autobusom.

J….š budalu.

Znaš li ti gdje je Istanbul? Tri godine i dva dana od Zagreba.

DAN PRVI

O Slavoncima, zemljopisu i apatiji

4 ujutro. Bus kreće u 5. Sad mi dođe da legnem i odspavam to što fali. Na autobusni stižemo k’o dva zombija. Oko autobusa je već hrpa živahnih ljudi (mrzim živahno).

Ostatak tog dana, do Sofije, mi je malo u magli. Znam da sam najveći dio puta mrzila Bebu jer spava k’o klada gdje god je staviš. Bus, vlak, avion, Beba sve prespava.

Da piše putopise, bila bi kruha gladna.

U autobusu uobičajena klijentela. Nekoliko mama sa kćerima i jedna sa sinom (što mu je bilo zaboga), nekoliko bračnih parova i hrpa prpošnih Slavonaca, 50 na više.

Kao što si sigurno primijetio, razmjerno godinama raste i bezobrazluk. Kao, svijet im nešto duguje, vidi dokle su dogurali i zaslužuju respekt samim dugogodišnjim postojanjem.

Jest klinac.

Kod vozača je naravno, radio. I zašto se vlakovođa zove vođa, a vozač autobusa nije nikada dobio priliku biti vođa, busfirer ili tako nešto. Čemu diskriminacija?

Glazbica lagano svira i ne zadovoljava ni četvrtinu autobusne populacije, Slavonci bi pjevali (k’o da smo na ekskurziji). Počinju glazbene želje, daj ovo, daj ono, jedni viču pojačaj, drugi viču smanji, uglavnom svi viču. Beba spava. Ja sam zapala u apatiju.

Bugarska. Čuo si valjda za socrealizam. Može Bugarska biti u EU koliko hoće, oni još nisu izašli iz šezdesetih.

Srećom je već mrak, inače bi se iz apatije prekrcala direkt u depresiju.

Nisam ti rekla, naša vodička ne govori baš najbolje hrvatski. Žena je Bugarka i malo se frlja s padeži. Ako si pažljiv i dovoljno blizu, možeš pogoditi što je rekla.

Objasnila nam je da je hotel do petog kata u rasulu, a iznad toga su kao dobre sobe. Nema veze.

Meni vjera brani ulazak u lift, pa smo završile na prvom, u rasulu. Ima tuš, krevet i čistu posteljinu, nema žohara, ili su jako lukavi. Što čovjek može više tražiti.

[Bazilika Aleksandra Nevskog - Sofija] Foto: Jasminka Janeš
[Bazilika Aleksandra Nevskog – Sofija]
Foto: Jasminka Janeš

DAN DRUGI

O Bugarima, vizama i komunikaciji

Opet 5 ujutro. Ulazim u bus i trudim se ne primijetiti Sofiju. Ide mi. Kotrljamo se prema granici s obećanom zemljom. Nešto prije granice, naša Bugarka dijeli vize. Svima, osim nama.

– Oprostite, a gdje su naše vize? – uljudno ću ja

– Nema vas na popisu, vi ste sami vadili vizu.

Gledam je zadivljeno, nije samo elokventna, nego bogami zna donijeti i zaključak.

– Ne baš, platila sam vize u agenciji i oni su ih trebali izvaditi.

– Morat ćete nazvati agenciju.

– ??? (podsjećam, na bugarsko-turskoj granici smo)

– Bilo bi zaista lijepo da vi to učinite.

Uputi mi nestrpljivi pogled poznat kao turistisusviodredaidioti i ode telefonirati.

Vraća se za par minuta oboružana osmjehom profesionalnog vodiča i  kaže:

– Došlo je do nesporazuma, (za koji sam naravno ja kriva, samo je prepristojna da to kaže i naglas) pa ću ja sad otići na tursku stranu i izvaditi vam vize. A vi ćete mi platiti kasnije.

Opet zapadam u apatiju. Možeš se boriti protiv siromaštva, nepismenosti, predrasuda, ali protiv ljudske gluposti imaš jako malo raspoloživog oružja.

Naravno da nisam platila.

Vidim Istanbul, zapravo čujem ga. Svih 18375 džamija pozivaju vjernike na molitvu.

Hotel, 5 minuta za osvježavanje i idemo van.

Beba je ushićena, pada u nesvijest nad svakom ciglom da bi mi pokazala koliko je Istanbul bolji izbor od Toscane.

Znaš i sam da je to grad na dva kontinenta, da ima 12-15 milijuna stanovnika (popis stanovništva nije obavezan pa ni oni sami nisu sigurni). Pun je znamenitosti, npr. Besiktas, Galatasaray i Fenerbahce.

Zgodno je što su im sve bitnije stvari blizu jedna drugoj i ako pratiš tramvajsku prugu (ne brini, samo je jedna) sve ćeš ih naći. Umemorirale smo taj podatak, tramvaj zvuči isto na bugarskom i hrvatskom.

Lagana šetnja od cca sat vremena, da nam pokaže smjernice i idemo na večeru. Dolazimo u restoran u kojem nema žive duše, osim konobara. Svi su već posjedali, osim nas par koji smo prešutno došli do istog zaključka. Restoran u kojem nema nikog nije mjesto gdje želiš jesti.

Hodali smo skroz dok nismo našli restorančić sa stolovima na pločniku gdje je jela pristojna hrpa Turaka. To je to. Ili šleperi (ako voziš) ili lokalno stanovništvo.

Što reći o kebabu. Ima ih milijun vrsta od janjetine, junetine ili piletine. Probali smo ih sve.

DAN TREĆI

O Wikipediji, kulturi i koječemu

Ajd 8 ujutro i nije takva tragedija. Nakon doručka idemo po kulturu. Slijedeći tramvajsku prugu i uveli cvijet naše Bugarke, došli smo na Hipodrom. I tad je počelo. Na najboljem mogućem bugarsko-hrvatskom, žena je započela napamet naučenu priču. Kad smo mi otišle bila je još na polovici prvog pasusa.

– Pa zar moram to slušati, ako me zanima, proguglat ću. – Beba će

Današnja djeca se manje-više obrazuju na Wikipediji. Zato im uvijek nedostaju bitni dijelovi, poveznice. Pa i ono što znaju, bolje da ne kažu.

Kad smo pobjegle vodički, odlučile smo razulariti se. Idemo gledati što hoćemo, redoslijedom kojim hoćemo. Točka.

Plava džamija. Jedna od najvećih u Turskoj, po mnogima i najljepša. Umotaš se u maramu, izuješ se i smiješ je vidjeti iznutra. I onda imaš priliku vidjeti hrvatsku kulturu i obrazovanje na djelu. Žena je uredno s fotićem odglavinjala slikati muškarce koji se mole u za to predviđenom dijelu džamije.

[Aja Sofija] Foto: Jasminka Janeš
[Aja Sofija]
Foto: Jasminka Janeš

Aja Sofija mrvicu podsjeća na hotel u Sofiji. Malo ju je načela memla i vlaga (by Mataković).

Idemo još do Topkapi palače i dosta kulture za danas.

Topkapi palaču okružuje ogroman park s jezercem i fenomenalnim pogledom na Bospor. To sam tako lijepo sročila da ispada da je okružuje fenomenalan pogled na Bospor. U parku obitava čopor pasa lutalica. Svi su uglavnom moje visine. Mirni su i ne prilaze ako ih ne pozoveš.  Ako si dovoljno lud da ih zoveš, onda im daj nešto jesti. Primijetila sam da Turci žive u mirnom suživotu s lutalicama, psima, kao i mačkama. Vidjet ćeš, svaka mačka ima svoj dućan, pred kojim se sunča kad je toplo ili je u njemu kad je hladno.

Foto: Beba
Foto: Beba

Ručak, jeeee. Ne toliko zbog ručka, koliko zbog stolice. Nećeš vjerovati, sve što smo pojele u tom gradu bilo je dobro, a inače smo prilično izbirljive. Ne jedemo kamenje, plastiku ni staklo, ostalo može proći.

Ispred svakog restorana stoji netko tko te pokušava nagovoriti da uđeš baš u taj, a ne neki drugi restoran. Ovisno o procjeni tvog izgleda, obraćaju ti se prikladno. Bile smo Njemice, Ruskinje, Grkinje i tko zna što još.

Hranu dobiješ brzo, a račun, ajme meni. Valjda je račun znak da odlaziš, a oni te nisu spremni pustiti. Naš konobar je tri puta zaboravio račun. Na kraju nas je častio čajem da mu oprostimo.

Oprostile smo.

Svi Turci govore engleski.

Koga god pitaš – Do you speak English? Odgovor je – Yes. I to bi bilo to.

Nedostatak komunikacije nadoknađuju srdačnošću, gestikulacijom i živom željom da pomognu.

Blizu restorana je turistički informativni centar. Ne može bolje. Može.

Mi smo na karti koju smo dobili od naše vodičke zacrtale sve što želimo vidjeti. Tko nam to može bolje objasniti nego turistički informativni centar? Svatko.

Uđemo mi s velikim osmjesima, dočeka nas isti takav. Da ne gubimo svoje i njeno vrijeme raširimo istočkanu kartu. Beba koja apsolutno bolje vlada gramatikom engleskog jezika, upusti se u  razgovor.

Nakon 20-25 minuta posumnjam ja da nešto ne valja, još uvijek priča samo Beba. Što inače ne bi bilo čudno da je cura ne gleda zblenuto.

– Beba.

– Ha?

– Aj šuti malo.

U toj pauzi između Bebina dva udisaja, cura uspije procijediti da ne govori engleski i pokaže prema kolegi koji ga govori… malo, al trenutno, zadnjih 20-25 minuta, telefonira.

Turistički informativni centar. Vjerojatno samo za Turke.

Našle smo Kapali bazar i same.

To ti je valjda najveći plac na svijetu, Borongaj, pa ustostručen.

Tamo smo postale Bosanke.

Turci imaju turist-radar. Nikad, ali baš nikad nam se nisu obratili na turskom. Govore trgovački engleski.

Uz koji god štand staneš pitaju te od kuda si. Hrvatska, Croatia… Ništa.

– Od kuda ste?

– Hrvatska, near Bosna!

– Oooo Bosna! – osmijeh od uha do uha, popust uključen.

Pomislio čovjek da je Hrvatska selo u Bosni. Nismo ga ispravljale.

Isplati se biti Bosanka.

Na jednom štandu dečko ima Hrvatsku u malom prstu:

– Modrić, Modrić, Modrić! – skače i skandira

Napokon smo priznate.

Turci su lijepi ljudi

Foto: Jasminka Janeš
Foto: Jasminka Janeš

Toliko o tome.

O stonogama, mantri i akciji spašavanja

Vrijeme je za hotel. Tuširanje, udobni kreveti. Život je lijep.

Zaspala sam u prvoj. I odjednom se otvori pakao.

Pali se svjetlo, Beba skviči kao netom priklano prase, trči po sobi i mlati po sebi rukama.

Ja potrčim u cik cak, da izbjegnem metke valjda. Beba se popela na stolicu, bjesomučno maše glavom i mantra. U ekstazi  je. U jednom od pretrčavanja, čujem:

– Neštojepalonamene, neštojepalonamene, neštojepalonamene!

Čudna mantra.

Ja trčim i dalje za svaku sigurnost. NEŠTO JE PALO NA NJU!!!!!!!!! Ako nije komad žbuke sa stropa (brzi pogled na strop, nije) onda je nešto živo. Zaokrenem prema vratima, imam jako razvijen instinkt za preživljavanje. No prije nego sam uhvatila kvaku, sjetim se. Ja sam Mama, moj posao je štititi Bebu.

Beba izgleda kao da se fenirala petardom, al bar je prestala mantrati. Sad svjesno ponavlja:

– Ubij to.

Moram prvo pronaći to što treba ubiti.

Oprezno priđem njenom krevetu i odgrnem pokrivač. Majko mila, stonoga. Kapitalac.

Kako ubiti stonogu u nekoliko jednostavnih poteza.

  1. Popališ sva svjetla u sobi.
  2. Uzmeš novine ili nešto slično u jednu ruku.
  3. Uzmeš šlapu, cipelu ili gojzericu u drugu ruku (nikad nemoj stati na stonogu, odvratno je),
  4. Jako je bitno stonogu stalno držati na oku.
  5. Baciš stonogu na pod uz pomoć novina ili nečeg drugog (ne skidaj pogled s nje, jer ako ti pobjegne oprosti se sa spavanjem)
  6. Zamahneš šlapom, cipelom ili gojzericom što jače možeš i spljeskaš je.

VAŽNA NAPOMENA

Nikad ne koristi japanke, prelagane su, pa moraš lupati po njoj pola sata, a i onda se ispostavi da si joj samo polomila noge i da se još uvijek koprca.

Obraćam se ženama. Zašto? Muškarac bi skočio, počešao se po trbuhu, zaključio da nema mjesta panici, zabunom legao na stonogu, polučio isti efekt kao gojzerica, prdnuo i nastavio spavati.

DAN TREĆI

Doručak na travi, može li se dobiti bjesnoća od mačke?

Foto: Jasminka Janeš
Foto: Jasminka Janeš

Danas idemo do Egipatske tržnice, pa malo u Aziju.

Ne kupuj ništa upakirano u lijepe kutijice, oženit će te. Pokupovale smo hrpu rahatlokuma, začina, ušećerenih smokava i idemo dalje.

Još jednom do Grand bazara, treba kupiti 632 magnetića za hladnjak.

Šetkaramo tako po Kapali čaršiji i tražimo što jeftinije magnetiće. Beba kupuje one fensi, stilizirane, na kojima ne vidiš od kud su, a ja one šarene, kičaste koje imaju dušu.

Dođemo do jednog štanda, ljudi doručkuju, više manje na zemlji, samo je hrana na nekoj kutiji. Kupimo mi par magnetića i raspričamo se s prodavačima (uzmi to uvjetno), na kraju smo i doručkovale s njima. Moraš, da ih ne uvrijediš. A besplatan obrok je vrlo cijenjena kategorija.

A onda me ogrebala mačka koju sam htjela nahraniti. Koja nezahvalnost. Jedno tri minute sam bila zabrinuta. Kakve sve boleštine mogu dobiti? Onda sam zaključila da je ta mačka, prema onim rukom (ne mojom) rađenim sendvičima od maloprije, luk i voda i prestala se brinuti.

Idemo u hotel ostaviti stvari, pa u Aziju. Što nije fora reći, idem u Aziju, pješke?

Naravno da moraš ići brodom ili kroz Marmaray tunel ispod Bospora. Ako nemaš problema s klaustrofobijom, začinjenom bujnom maštom, to ti je najbrži put. Sama pomisao na milijune galona vode oko i iznad mene čini trajekt najprivlačnijim prijevoznim sredstvom na kugli.

Lagana popodnevna šetnjica od cca 20-ak km. Pa natrag u Europu. Baš mi je super ovo trčkaranje između Europe i Azije.

Navečer podzemnim funikularom do Taxima. Suspregnuvši paniku (jer ovaj put su stotine tona stijena oko i iznad mene), ušla sam u funikular i stigla na Taxim živa. Beba me sprda. Taxim je Ulica Preskupih Torbica u Istanbulu.

Tamo smo večerale. Moram ti reći, Beba je sitnija cura, visoka metar i šumska jagoda. Pogledaj što je pojela… Do plastike. Da sam to ja pojela, imala bih metar samo oko struka.

Foto: Jasminka Janeš
Foto: Jasminka Janeš

DAN PETI

Aljoša, skejteri i pokretni WC

Krećemo za grad Edirne. Tamo ćemo pogledati Selimiju. Džamiju, naravno.Nalog za gradnju dao je Selim II, intimno zvani pijani, Mimaru Sinanu, najpoznatijem turskom arhitektu tog vremena. Sinan je napravio mašala posao. Sliku si pogledaj na guglu.

Noćimo u Plovdivu u Bugarskoj. Grad se nalazi u podnožju brda na kojem stoji Aljoša. Spomenik ruskom vojniku koji su baš sve dosadašnje Vlasti htjele srušiti, ali su stanovnici Plovdiva rekli odlučno ne. Navikli ljudi da Aljoša ćubi na brdu i čuva ih. Jadna zemlja koju čuva Rus.

Večera je protekla u ugodnoj atmosferi. Kako ne. Za večerom su nam se pridružile jedna Mama i njena Beba. Naručimo i čekamo, malo je gužva, nema veze, rekli su nam da je hrana dobra. Stiže. Taman da ćemo početi jesti, prolomi se vrisak:

– Konobaaar!!!!!

Na stranu što smo u Bugarskoj, ali nije bilo ni jednog. Sve konobarice.

– Što je ovo, ja sam naručila rebrica, ovo je odvratno, rekli ste da neće biti ljuto, maknite to, fuj, tko to može jesti…

– Ja mogu. – pokušavam spasiti situaciju

Obje Bebe su purpurno crvene.

Žena i dalje vrišti na čistom hrvatskom. Konobarica se okreće i pogledom traži pomoć.

– Evo, ako volite piletinu, uzmite moje, a ja ću vaše.

– Ali ja sam naručila rebrica.

– Pa i dobili ste ih.

– Ali ovo ništa ne valja.

– Zamijenimo se.

 Zamijenile smo se.

– Ovo je fino, a Vama? – pita me, sva dražesna

– Svakako, obožavam rebrica.

– A nisu Vam ljuta?

Rebrica su bila u klasičnom slatko – kiselom umaku, kojeg Ameri stavljaju na svoj barbecue. Ljuto? Ni u tragovima, ali ja ne volim rebrica i ne mogu pojesti pola životinje, a točno toliko je bilo na tanjuru. Treba zaboraviti tu večeru. Koju večeru?

Hotel u Plovdivu je bio A kategorije. Zidovi s crvenim tapetama, prigušenim svjetlom. Bilo je za očekivati da od nekud iskoči domina s bičem i da Beba i ja pobjegnemo vrišteći. Ali nije.

Ujutro smo krenuli put Sofije, pogledati ono što nismo stigli prvi dan. Kao što obično biva, tijekom razgleda moraš na wc (moja putovanja su obilježena wc-ima).

Al eto, za razliku od Budimpešte, Sofija ima… Pokretne wc-e. Nasred prilično lijepog trga s fontanom koja radi, klupicama i drvećem, stoje ne jedan, nego dva pokretna wc-a.

– Ej Beba.

– A?

– Odoh ja do wc-a, a ti pazi da ne odu bez mene.

– Aha.

Otvorim vrata prvog wc-a i brzo ih zatvorim. Ne može gore. Uvijek može.

U drugom wc-u se netko pokakao horizontalno, ostala sam trenutak zatravljena prizorom drekeca na stražnjem zidu razbijajući glavu kako mu je dovraga to uspjelo…

Nisam bila na wc-u.

Još jedna zanimljivost iz Sofije. I oni imaju spomenik ruskim borcima koje Vlast uporno pokušava srušiti. Taj spomenik su spasili skejteri, ima rampu po kojoj se super spuštati.

Krećemo za Zagreb. Usput smo izgubili jednu gospođu pa smo malo kružili gradom dok je nismo našli. Onda se ispostavilo da smo ipak izgubili dvije.

Rezime. Za tebe koji si jedini izdržao do kraja teksta.

  1. Istanbul je nešto što moraš vidjeti, ako imaš novaca za avionsku kartu.
  2. Avionom preskočiš Bugarsku što je, po meni, veliki plus.
  3. Nema tri.
  4. Kolika je vjerojatnost da ćeš sresti znanaca u Istanbulu? 100%. Mi jesmo.

Svijet je jedno veliko selo.

PPS. Kaže Beba, aj skrati, imaš 12 stranica, k’o će to čitat. Jesam. Bilo je 14.

Be social

Komentari