Putopis: Izgubljene u Beču

Vrijeme čitanja: 8 minute

Što je s tih pet sati ujutro, pa majku mu, zar ne može šest ili sedam? Kako da uživaš u ičemu kad ti svaka crkva koju ideš pogledati služi kao mjesto gdje ćeš sjesti i dremnuti?

Evo nas na autobusnom kolodvoru i opet ista priča. Svi čavrljaju, smiju se, dovikuju. Protuprirodno je ustajati u četiri i još biti veseo.

Dovučemo se do autobusa, s prikladnim izrazom lica, popularno zvanim ODBIJ.

Kaže, jutarnji tip.

Pa’ko je normalan jutarnji tip? Krvi bi mu se napila da me samo pogleda rano ujutro prije kave.

Jutarnji tip, mo’š mislit’.

Uđemo u autobus, nismo ni došle do sjedala, kad se negdje iz sredine začuje vrisak:

– Suuusjedaaa!!!

Skoro sam se spontano samozapalila.

Okrenem se brzo, Beba već bježi prema vratima. Zgrabim je u zadnji čas. Za kapu. To je bilo dovoljno da me pogleda JESI TI NORMALNA, ali sam je uspjela zaustaviti. Jako je osjetljiva na razbrcanu kosu.

Krenemo prema svom mjestu korakom teško bolesnih i nesretnih ljudi.

Možda da ti objasnim. Vrisak koji smo čule došao je iz usta susjede iz ulice. Susjede zbog koje Obi i ja pretrčavamo cestu vozeći slalom između auta. Bolje spora i bolna smrt nego da nju sretneš.

Žena ne zatvara usta, a ako joj se učini da želiš otići, drži te za rukav dok ti ne ispriča bar dio onoga što je nakanila. Spremna sam ja ostati i bez rukava, ali ona bi već našla način da me zadrži.

Već je kod nas.

– Pa ovo je super, nisam znala da i vi putujete. Sad ćemo se družiti dva dana!

Beba je trenutno visoka 120 cm. Sva se skupila i pokušava biti nevidljiva.

– Draga curica, ideš s mamom u Beč, kako je to lijepo. Eto i mene moj sin vodi. Znate što, mogli bi se zamijeniti za mjesta, pa da vi mladi sjedite zajedno, bit će vam zanimljivije.

Srećom, taj čas je Beba pala u nesvijest, pa je nastala strka u kojoj sam je uspjela dovući  do naših mjesta, a i autobus je kretao pa je susjeda morala sjesti.

Još uvijek žmireći, za svaku sigurnost, Beba procijedi:

– Imamo 5 sati da smislimo plan.

Plan

Grozničavo razmišljajući, prvo čega sam se sjetila bilo je da kriomice izađemo na nekom odmorištu prije Beča, sjednemo u taksi i odemo u neki drugi hotel.

Opet pogled JESI TI NORMALNA!!!!!

– Pa to bi nas duplo koštalo.

– Ako ti možeš bolje, daj.

Bebin plan je da na odmorištima optrčavamo autobus tako da nas on uvijek dijeli od nje, a kad stignemo u Beč da zgrabimo svoje torbe i juriš u hotel, da ne vidi u kojoj smo sobi. Pa kad svi odu s vodičem, da se išuljamo i krenemo u obilazak solo, odnosno u duetu.

Moram priznati da je njen plan bio bolji. Dobra je pod pritiskom.

Držale smo se Plana cijelim putem, nismo jele, pile, ni išle na wc. I ne znam što je to s ljudima, čim ugledaju autobus ili vlak počnu jesti, ne bi da lutaju pustinjom 40 godina. Pa put traje samo 5 sati, kad stignu ogladnjeti?

O vodičima

Vodič je, za razliku od  prethodnog, govorio hrvatski i to jako dobro. Prvo što je rekao bilo je:

– Jako mi je drago da vidim toliko mladih ljudi.

Što to znači? Da mu nije drago što vidi mene? Ili me uopće ne vidi?

Ja se duboko ispričavam što više ne spadam u kategoriju mladih, ali mi se nekako čini da to više smeta meni.

Uzet ćemo to kao lapsus i idemo dalje.

Nešto prije Beča odlučio nam je malo prepričati povijest Habsburgovaca i njima srodnih. Svi su im bili srodni jer su se uglavnom ženili rođacima.

Kao i većini, omiljena mu je carica Sisi, pa je na kraju priče o njoj rekao:

– Caricu Sisi često ćete viđati u Beču.

Nadam se da neću, pa mrtva je već preko sto godina. Ako kojim slučajem opsjeda hotel, Beba će završiti na psihijatriji, a ja ću svakako tražiti povrat novca.

– Desno od nas je čuveni dvorac…

Vjerujem da je bio tamo, ali magla od koje ne vidiš prst pred nosom malo nas je omela u gledanju čuvenog dvorca.

Vodiči su zbilja posebna kategorija. Devedeset posto ih se drži svoje priče, bez obzira na vremenske uvjete, na bolno dosadne dijelove povijesti određene građevine i na posvemašnju nezainteresiranost većeg dijela grupe koju vode. S onih deset posto još nisam putovala.

Dajte ljudi malo života u te priče. Izmišljanje je majka književnosti, pa tako i narativne. Ubaciš neki sočni detalj i mam vidiš uheca kako strše u zrak. Tko će provjeravati?

Ja bih bila vodič da ti pamet stane. Ljudi nikad ne bi bili skroz sigurni u kojoj su zemlji, o gradu da ne pričam, ali bi se sigurno zabavili i vratili kući prepuni izmišljenih priča, koje bi još i unucima prepričavali. Povijest je precijenjena kategorija.

Recept za uspješnog vodiča:

Dvije mjerice humora, šaku metafora, prstohvat ukrasnih pridjeva, žlicu satire, dvije žlice burleske, navršak noža povijesti – sve to pustiš krčkati i poslužiš toplo. Može i bez priloga.

Beč

Jesi li bio u Beču? Nisi? Tukac.

Zrinka je apsolvirala Beč, a meni je ovo tek drugi put, u razmaku od…hm..što te briga koliko godina.

Savjet: ako voliš putovati, šaraj. Prijevod: ne bauljaj samo po zapadnoeuropskim gradovima, nakon određenog vremena svi će ti izgledati isto. Malo ih začini Orijentom, ili ako ideš u Njemačku neka ti sljedeće odredište bude npr. Španjolska. Red Zapada, pa red Istoka.

Bebina prijateljica Olivia iz Singapura pretrčala je za vrijeme Erasmusa cijelu Europu. A od svega je zapamtila samo skijanje u Francuskoj. Ni na fotkama više neće razlikovati jedan grad od drugoga.

Beba je zaključila u prvih pet minuta da je Beč isti Budimpešta. Naravno da ne. Budimpešta je puna Mađara, Beč nije.

Beč je nešto sasvim drugo.

Bolno je skup. Dva čaja 80 kuna, pa ti pij čaj. Nakon čaja, slijedi pišanje 3,75 kn, pa ti pišaj.

Autohtono stanovništvo Beča su Hrvati. U bircu Hrvati, na sajmu Hrvati, u Mariahilfer Straße Hrvati.

Gdje su dovraga Austrijanci? Pobjegli pred najezdom Hrvata.

Metro im je, vjerujem, projektirao Dali. Ako uđeš i ikada izađeš, izgledat ćeš kao da si pozirao E. Munchu za Krik iliti Vrisak.

Malo dolje, pa malo gore, pa zelena, plava, ultraljubičasta, narančasta i linija na rombiće. Čak i Beba se pogubila, a ona je doktorirala budimpeštanski metro.

Bitno je da slušaš vodiča koji ti kaže da je super jednostavno, a onda od svih ljudi, baš nađe trkeljati sa mnom i fulamo stanicu.

Teško je opisati Beč. Možda bi riječ koja ga najbolje opisuje bila – monumentalan.

Katedralu sv. Stjepana sam vidjela navečer. Zvonik je jednu trećinu bio u magli, a ja sam se osjećala tako maleno.

Hofburg, isti osjećaj. Bečani jako drže do svoje povijesti i svog grada. Vrlo je čisto, građevine su sve restaurirane, spomenici bez patine.

Schönbrunn izgleda kao da su ga jučer dovršili. Mrvicu sterilna povijest, ali tko voli uredno, Germani su njegov đir.

Božićni sajam

U Beču ćeš naći dva velika i nekoliko manjih sajmova. Vrijedi pogledati, suveniri su im jako lijepi, domaći i raznovrsni. Štandovi su poredani po principu red kobasica, red kuhanog vina i red suvenira.

Još uvijek žalim što se nisam na vrijeme prijavila za Guinessovu knjigu rekorda, mogu se zakleti da sam pojela šleper kobasica ovog adventa. Nisam ljubitelj kobasica, osim naravno slavonskih, domaćih, ali eto napalo me nešto i kad sam krenula, više nisam mogla stati. Što ljuće, to bolje.

Odgovorno tvrdim da je ove godine Zagreb bio ljepši od Beča, nisu lagali. Zagreb je bio nekako bajkovitiji i božićniji. Beč je imao veći i ljepši sajam.

Schönbrunn

Ujutro, nakon ugodno prospavane noći, bez carice Sisi, krenuli smo u obilazak. Prvi na popisu je bio Schönbrunn.

Tebi povijest nije tako daleka, pa učio si je nedavno, a ja već spadam u povijesnu kategoriju. Nije da sam bila na svadbi Franje Josipa, ali tu negdje.

Dakle, ne treba objašnjavati što je Schönbrunn. Ljetna palača Habsburgovaca iznad koje na omanjem brdu stoji Glorietta. Glorietta je, ajmo reć’, paviljon ili omanji hram, u čast Mariji Tereziji. Do nje vodi uredna staza po kojoj sam se odlučila popeti.

– Krepat ćeš do gore. – Beba

– Zar ja? Prije ćeš ti.

– Aj dobro.

Krepala sam do gore.

Ali se isplatilo, pogled je predivan.

Hofburg

Sjedište Habsburgovaca, ali i mjesto sa čijeg je balkona Hitler proglasio Anschluss. Nije čudo što je izabrao baš Hofburg, fascinantan je. Zamišljam malog Hiča na velikom balkonu i nije mi jasno. Meni bi već sama ta slika bila dovoljna da ga izviždim, a nacija koja je dala Strausse, Mozarta, zahericu i mozart kuglice…

Nikad ne obraćaj preveliku pozornost mojoj interpretaciji povijesnih događanja, lako bih te mogla dovesti u zabludu, jer je naglasak na – mojoj.

Kod Hofburga nas je uhvatila susjeda. U središtu Hofburga je ogroman trg, zapravo, to je bilo njihovo dvorište. Veliko, ravno i bez mjesta za skrivanje.

Ja sam se jednostavno pomirila sa sudbinom i odlučila izdržati. Bebi je pripao Sin. Što i ne bi bilo tako strašno da mu mama nije oduzela cijeli vokabular i ostavila mu tri suglasnika i par samoglasnika.

Dečko je par godina mlađi od Bebe pa mu se Beba obraća kao da je malouman, a ne malodoban.

– I kako ti se sviđa Beč? – Beba

– Mhm

– Jesi bio u Schönbrunnu?

– Aha

– Je l’ ti se svidio sajam?

– H

– A katedrala sv. Stjepana?

– Oo

Nakon toga su hodali kao dvoje gluhonijemih. Beba nije poznata po strpljivosti.

S druge strane, ja nisam imala taj problem. Žena je pričala i pričala i pričala….

– Mama, moram na wc.

Moja spasiteljica.

Otišle smo tražiti wc i više se nismo vratile.

Izgubljene u Beču

Prvo smo trčale, a onda smo se umorile pa smo hodale i hodale i hodale… A onda smo se izgubile.

Pa što, u civilizaciji smo. Bečani govore engleski, a i ja pamtim nešto njemačkog. Do polaska imamo još dva sata, stići ćemo. Moja mješavina njemačkog, engleskog i govora tijela urodila je plodom, za pola sata bili smo na mjestu gdje sam pitala za put. Sad je bio red na Bebi.

Ugledala je neku curu svojih godina i obrušila se na nju. Cura joj je sve lijepo objasnila i mi smo krenule prema sv. Stjepanu. Moram napomenuti da je Beba orijentacijski oštećena. Nemoj da te ona vodi… Ni u obližnju slastičarnicu. Uz kategoričku tvrdnju da zna kud ide hodale smo nekih pola sata i onda mi je ljutito rekla da je cura glupa i ne zna što govori. Dobro. Bio je red na meni.

U očajanju sam zavapila prema nebu i… Ugledala zvonik sv. Stjepana.

Došle smo na vrijeme i kao što vidiš sretno se vratile u zavičaj. U autobusu sam morala odslušati  predavanje o zaboravljanju plana grada u hotelu, o nedovoljnoj budnosti pri izbjegavanju susjede..bla, bla.. Prije nego je zaspala, kao i obično, još je napomenula:

– Nikad više, nikamo, bez detaljne karte grada.

– Kad si u pravu, u pravu si, slažem se u potpunosti.

Uvijek donesemo odluku i kanimo je se držati, ali…

Ni on nas nije ozbiljno shvatio.

P.S. – Postoje neke jedva primjetne naznake da ću ipak vidjeti Toscanu. Što vjerojatno znači da ću završiti u Berlinu. Nada umire posljednja.