Recenzija – “57th & 9th” (Sting): Majstor zanata bez previše inspiracije
Sting je pjevač, pjesnik, muzičar, glumac, ili jednom riječju, umjetnik. Svoju je karijeru započeo još krajem sedamdesetih godina s grupom The Police i legendarnom Roxanne. Tijekom vremena je napravio impresivnu kolekciju hitova, od Every Breath You Take i svima poznatog aliena iz Englishman in New York do nezaustavljive Desert Rose kojom je predstavio ritmove Sjeverne Afrike široj publici. Najpoznatiji po glasu, himničkim ljubavnim pjesmama i otvorenim seksualnim navikama, Sting je kroz godine eksperimentirao s različitim glazbenim žanrovima. Od jazza preko reggaea do možda najbizarnije faze u kojoj je obradio engleske pjesme iz doba baroka u suradnji sa sviračem lutnje Edinom Karamazovim. Ovaj utjecajan, maštovit i progresivan umjetnik je neosporna veličina pop-kulture koju je prepoznala i britanska kraljica udijelivši mu titulu zapovjednika reda britanskog carstva. Nakon godina svega i svačega najnovijim izdanjem “57th & 9th” najavljuje povratak tradicionalnom izričaju rock glazbe.
Scar iz Lion King
Prva pjesma na albumu, I Can’t Stop Thinking About You, opravdava najavu. Zbilja je rock. Dobro poznati glas koji daje puninu zvuka. Solidan aranžman, dobra produkcija, ali nema tu ništa novo. Zatim dolazi 50.000 s osjećajem kao da slušate dramatičnog starca koji se prisjeća starih dana i pravi se da i dalje traju. Posebno boli što pjesma završava utišavanjem zvuka, koje se doduše slaže sa stihovima: “Rock stars don’t ever die, they only fade away.” Ali nije to jedini primjer nemaštovitog kraja pjesme. Na isti način završava i smirenija Down, Down, Down, kao i If You Can’t Love Me koja je ujedno i najčudnije ostvarenje albuma. Vokalno toliko dramatična i teatralna da vam se može učiniti kako slušate zločestog ujaka Scara iz crtića “Lion King” koji pjeva na litici okružen vatrom.
Divlji zapad 14. stoljeća
S druge strane, Pretty Young Soldier je primjer kurioziteta iz srednjeg vijeka. Likovi iz davne, recimo 1325. na neku su čudnu foru okruženi američkim kaubojima. Međutim Heading South On The Great North Road je unatoč srednjem vijeku, ovog puta u Irskoj, prva pjesma u kojoj se nazire tračak iskrenosti i prepoznatljivog Sting vokala. Moglo bi se reći da je najautentičnija na cijelom albumu.
Inshallah je pokušaj uvođenja glazbe, povijesti i patnjom opterećene orijentalne dramatike na zapad. Pjesma je neugodno isforsirana i na tragu miljama uspjelije Desert Rose. Jedina stvar na albumu koja iole vraća vjeru u to da ga je napravio Sting je posljednja, The Empty Chair. Pjesma je nastala kao glazba za dokumentarni film “Jim: The James Foley Story”, o novinaru koji je tragično pogubljen od strane militantne skupine ISIS. Unatoč tome što je osjetno inspirirana tradicionalnim irskim melodijama, vrlo je lijepa i smirena.
Umjetnik nekada znan kao Sting
Album nosi naziv križanja 57. s 9. ulicom u New Yorku gdje bi glazbenik čekao zeleno svjetlo na semaforu putem do kuće i razmišljao kako posložiti sve što je taj dan stvorio u studiju. Forsiranje, kao i priča da se smrzavao na balkonu dok nije napisao pjesmu ili dovršio stih. I to naganjanje samoga sebe se osjeti. Cijeli album zvuči nategnuto. Kao da je odlučio ponovno oformiti bend jer mu je ponestalo novaca. S tim da je bend on sam pa je zbunjeno okupio sve smjerove glazbe kojima se bavio. Album u najmanju ruku ljuti. Neiskrena glazba i traćenje glasa, talenta i reputacije. Sting pokušava glumiti samoga sebe, ali nije mi jasno zašto.
Muzičaru kojem uspije od arhaične engleske glazbe i frajera s lutnjom napraviti hit album ne treba prenemaganje i evociranje dobrih starih vremena. On je to ‘dobro staro vrijeme’. I dalje živi i treba stvarati u tom duhu. Činjenica da je prešao šezdesetu nije izgovor, a ako želi gledanje kroz prste i molećive poglede, trebao se baviti uredskim poslom. Odbijam opravdavati umjetnika nekada znanog kao Sting!
