RECENZIJA: Gore (Deftones) – najmračnija psihologija u najozbiljnijem izdanju dosad

Već devedesetih mogli smo shvatiti da s Deftonesima neće biti lagano. Ne samo zbog varirajućeg, ponekad pop vokala China Morena, već zbog besramnog amorala oblijepljenog underground metalom i eksperimentirajućim rockom. Album “Gore” nosi ime najbrutalnijeg krvoprolića najčešće prouzrokovanog nasiljem, a istovremeno je jedan od uvjetno rečeno ‘najmirnijih’ albuma Deftonesa dosad.

Ponešto zasluga navedenom morali bi pridodati njihovom postojanju koje datira još iz 88., pa je i ozbiljnost zasigurno primirila glazbena jedra Morena i ekipe, no dio otpada i na činjenicu da Moreno  eksperimentalno voli uskakati u big boys hlače sporednih bendova Crosses i Palms koje zasigurno utječu na njegovo stvaranje u Deftonesima.

Možda nimalo manje važno za spomenuti je i strahopoštovanje koje sam bend ima prema Bob Dylanu, PJ Harvey i svim onim velikim glazbenim igračima koje ne bismo na prvu mogli povezati s Deftonesima. Samim time bend nikada nije potpao pod etiketu grupe koju je progutala samosvjesnost o unikatnosti pristupa. Sam Chino u nedavnom intervjuu za Vice music  potvrđuje isto, ne bojeći se priznati da tekstovi pjesama koliko god zvučali prokalkulirano i provokativno, zapravo su nusproizvod njegove skromnosti i želje da prvo riješi melodiju, a onda ubacuje umjetnički dojam i liriku. Pritom se on sam divi većim glazbenicima koji imaju upravo obrnut pristup.

A sad bacanje na onaj komad mesa koji smo najduže čekali. Ustvari, njih 11 točnije. Iako su izašli s Prayers/Triangles kao naj “catchy” pjesmom albuma, dugogodišnji fanovi okreću se Phantom Bride. Ne samo zbog autentičnosti, nego i zbog distorziranosti zvuka koji za svakog, pa makar i fahgitarista predstavlja umijeće i gušt sviranja gitare. Sviranja koje u četvrtoj minuti solaže poprima svoju malenu, spomena vrijednu metal katarzu (stoga je i link izdvojen s naglaskom na minuti). A i Jerry Cantrell, gitarist Alice and Chainsa, sudjeluje na spomenutoj stvari.

Možda onda i griješim kada kažem da bi bilo koga upoznala s novim Deftonsima preko Pittura Infamante. Upravo zato jer gotovo da i nema veze s njihovim dosadašnjim radom, čak ima i neki pop-rokerski start. Vokal Morena neopisivo poprima doze iritacija koje on nekada tako i zna otpustiti u svom radu, no pjesma je istovremeno toliko stvorena za soundtrack koliko i apsolutno neprilagođena za pozadinski zvuk. Prljava i kompleksna. O tekstu nemam pojma, to ćemo ostaviti za samostalne interpretacije jer kao što rekoh, Moreno se potrudio od Pittura Infamante stvoriti najbolju i najiritantniju stvar ikada.

A onda dolazimo do Hearts/Wires. Petu stvar od pet minuta čistog gušta. Stvar koja bi i najvećeg Bon Iverovog fana natjerala da barem kaže – “Ohoho čuj ti to ” (ili barem ušutka svoj hipsterski ego i pokunji se u kutu *disclaimer – Bon iver je uznemirujuće depresivno divan ako ste pomislili suprotno trenutak prije).

Namjerno nisam izdvojila njihov teaser i prvu stvar albuma Triangles kao poveznicu jer je a) možete sami poslušati, b) ujedno i najbezličnija stvar albuma, koliko god Deftonesi mislili drugačije. No izdvojila bih stvar stariju od novotarije zvane “Gore”. You’ve seen the butcher.

Zašto? Jer u vremenima silnih odlazaka koji nas trenutno potresaju na glazbenoj sceni, koji su možda s jedne strane generacijski logični, a s druge tragični – ponekad je potrebno podsjetiti se što predstavlja jedan umjetnički paket i koncept. To podsjećanje ne bi smjelo razbiti dozu kritičnosti, no trebalo bi ublažiti osjećaj zasićenosti trenutačnom glazbenom scenom i promjenama koje izostaju. Možda bismo onda na kraju dana mogli ocijeniti Deftonse i “Gore” sa 3.3 od 5.

Ili jednostavno zaključiti: “The  less is more, and more is sometimes gore.”