Recenzija: Dijalog o ljubavi („Carol“, Todd Haynes)
Tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća razvijale su se postavke feminizma koje su uključivale spolnu ravnopravnost, problematiku muškog nasilja, organizaciju masovnih pokreta, razne ženske časopise i slično. To je predstavljao svojevrsni drugi val feminizma i vidljivo je da je društvo bilo spremno za promjene. Nešto kasnije razvio se queer pokret koji je upoznavao i približavao homoseksualnu zajednicu cjelokupnom društvu. To preispitivanje seksualnosti i nametnute norme tradicionalnog društva i dan danas su u mnogim zemljama teško prihvatljive. Film Todda Haynesa (I’m Not There, Far From Heaven) na mnoge načine zadire u feminističke teme prisutne prije samog aktiviranja pokreta šezdesetih i stavlja nas u razdoblje pedesetih, točnije 1952. godine. U vremenu kada su Sjedinjene Američke Države još bile dovoljno udaljene od prihvaćanja istospolnih veza, a da ne govorimo o poziciji Afroamerikanaca, film Carol bavi se ljubavnim odnosom između glavne junakinje Carol Aird (Cate Blanchett) i mlade perspektivne fotografkinje Therese Belivet (Rooney Mara).
Carol, žena pred razvodom i u borbi za starateljstvom nad kćerkom Rindy, u jednoj trgovini upoznaje Therese. Privlačnost je vidljiva na prvi pogled i svima je jasno da će se između njih razviti odnos. Obje se nalaze u vrlo teškim trenucima svojih života – dok Carol ima hladan odnos s bivšim mužem Hargeom, Therese ima dečka Richarda koji ju je zaprosio, ali ona ostaje nesigurna u to što želi od njega u budućnosti. Ubrzo uviđamo paralele između njihovih života, u kojima su jasno distancirane od partnera te kreću u potragu za odnosom koji one žele. Na trenutak se čini da napokon odlučuju izraziti ono što je u njima samima, a u drugome trenutku shvaćaju da intiman odnos koji njeguju nije prihvatljiv u društvu u kojem žive. Theresina fotografska karijera čini je dubljim likom te joj fotografije koje snimi s Carol ubrzaju tijek karijere i učine je čvršćom osobom. Blanchett savršeno uprizoruje karakterno nadmoćnu Carol, a Mara u dosta situacija reagira plaho i izgubljeno što predstavlja dualizam među karakterima. Mara koja je već prikazala svoje jake glumačke osobine u The Girl With The Dragon Tattoo, ovaj put to isto čini, ali s jednim posve suprotnim karakterom.
Mnogi će reći da je Carol u svakom slučaju trebala biti nominirana za Oscara. Osobno se ne slažem s tim sudom ponajviše zbog neiskorištenosti priče. Carol i Therese daju dovoljnu dozu zanimljivosti samim lezbijskim odnosom koji je smješten u vrlo nesigurno vrijeme za živjeti takvim životom. Ipak, muški likovi (Richard i Harge) previše su tipični, nezanimljivi i kad se pojavljuju ne unose dovoljno uvjerljivosti u samu radnju. Carolina najbolja prijateljica Abby još je jedan jači ženski lik koji objašnjava prošlost i čini dodatnu ozbiljnu kariku u Carolinom životu koja je bitno utjecala na njezinu seksualnost. Mnogima će se film činiti usporenim i neki režiserski detalji tipični za Haynesa zahtijevaju podosta koncentracije. Zrnatost fotografije doprinosi ugođaju vremena i osjećaju pred-hladnoratovske situacije i sudjelovanja Amerikanaca u Korejskom ratu i ratu u Vijetnamu, ali daje i dodatan umjetnički integritet. Vrijeme je većinom tmurno, pejzaž ocrtava stanja likova, atmosfera je lijepo pogođena, ali sami motivi likova nisu do kraja izraženi da bi film imao veću vjerodostojnost.
Film će u svakom slučaju ispuniti mnoga očekivanja, ali i ostaviti puno prostora za napredak u budućnosti. Homoseksualna tematika već se razmatrala u filmovima izravno i neizravno (Gia, Mullholland Drive, Saving Face…), a Carol je svakako jedan od boljih koji prezentira teme lezbijske ljubavi, majčinstva i bivanja ženom općenito. Borba se ovaj put događa u likovima samima, otporu konvencijama društva i traženju odgovora. Kraj filma otvoren je vlastitoj interpretaciji i prepušta nam da zaključimo jesu li određene društvene skupine još uvijek ograničene po pitanju ljudskih prava.
