Istaknuto
16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

06.09.2018.

Na jednom mjestu okupili smo najzanimljivije koncerte koji nas ove jeseni očekuju u Zagrebu i Rijeci. Pred nama je sjajna jesen koju će obilježiti Deafheaven, God Is An Astronaut, Editors, Jethro Tull, Mudhoney, ali i brojni domaći izvođači.

Knjige

“Fizika tuge” (G. Gospodinov): Stalna samo mijena jest

27.08.2018. Maja HoićFoto: fraktura.hr

„Okrenete li posljednje stranice europskih novina koje čitate, vidjet ćete na karti s vremenskom prognozom jedno prazno mjesto – između Istanbula, Beča i Budimpešte.

Najtužnije mjesto na svijetu, kako ga je nazvao Economist u prosincu 2010. (sačuvao sam taj članak), kao da zaista poznaje geografiju.“

 

Fizika tuge, roman bugarskog pisca Georgija Gospodinova iz 2011. godine, pojavio se nedavno i u izdanju nakladničke kuće Fraktura u prijevodu Ksenije Banović. Kompozicijom teksta koja nalikuje na provodni motiv kretskog labirinta čitatelj prati kompleksne hodnike romana pomoću niti intertekstualnog klupka. Sposobnost glavnog lika da se „useljava“ u tuđa sjećanja nadrealna je okosnica za pripovijedanje priča njegovih predaka i njihova iskustva života u Bugarskoj tijekom dvaju svjetskih ratova. Gubeći taj „opsesivni empatično-somatski sindrom“  iz djetinjstva i odrastajući u doba prijetnje apokaliptičkog scenarija nuklearnih napada (hladni rat), on postaje opsesivni kolekcionar priča za buduće čitatelje.

Odrastanje u doba socijalizma i „dvostruka spremnost“ na apokalipsu

Roman podsjeća na Bildungsroman prateći razvoj i odrastanje glavnog lika koji u potrazi za lijekom protiv melankolije postaje pisac. Ulaženjem u sjećanja pripadnika njegove obitelji u dvjema generacijama unatrag, uspostavlja se nit njegove tuge i kontekst društveno-ekonomskih okolnosti Bugarske i ratne Europe iz razdoblja svjetskih ratova. Od svih sustava koji su se tijekom 20. stoljeća izmijenili, najprisnije je prikazano iskustvo života u socijalističkoj Bugarskoj. U autobiografskim prikazima odrastanja u tom razdoblju isprepliću se nevini djetinji pogledi na kontrast obiteljskih iskustava s onima iz školskog okruženja.

U obitelji se taji religioznost; bakino čitanje Biblije i apokaliptičnih scenarija metafizičkog kraja svijeta odvija se u šapatu. Istovremeno pod općom prijetnjom nuklearnog rata u osamdesetima u školi treniraju hitnu reakciju u slučaju takvog napada. Time se protagonist stavlja u poziciju „dvostruke spremnosti“ na apokalipsu – kako onu fizičku tako i onu metafizičku. U prikazu prijetećeg razdoblja izbijaju elementi humora koji pokazuju odrasli pogled na apsurdnost doživljenoga društvenog i obiteljskog stanja: „Kako ne bi bilo iznenađenja, trenirao je za oba scenarija. Što god se dogodi, stavljaš gas-masku i počinješ se moliti.“

„Otvoriti nakon kraja svijeta!“

Opisana priprema za ostvarenje apokaliptičnih scenarija uključuje sakupljanje predmeta i ispunjavanje bilježnice pričama za postapokaliptično doba, na primjeru vremenskih kapsula. Akumulacijom priča preispituje prirodu jezika i medija kojim želi prenijeti iskustvo života prije apokalipse: „Ali je li se jezik onih koji će pronaći bilježnicu razvio istom logikom, i jesu li se, na kraju krajeva, uopće koristile riječi, na primjer ‘plavo’. Ili ‘rajčica’. Ili ‘ktrnt’. Ili uopće neće imati riječi za boje.“

Singer kutija kao vremenska kapsula

„Od prije Devetog, govorio je njegov djed. Uvijek, kad bi htjeli reći da je nešto jako staro, govorili bi ‘od prije Devetog’. Zvuči kao ‘prije Krista’.“

Vremensku kapsulu predstavlja predmet koji je i sam preživio promjenu sustava i prošao kroz svoju potencijalnu apokalipsu. Stara Singer kutija ostala je u obitelji i „poslije Devetog“, odnosno i nakon bugarskoga vojnog udara 9. rujna 1944. Godine, kojim je započela radikalna reforma u smjeru socijalizma. Već i izraz „poslije Devetog“ ili „prije Devetog“ zvuči kao neki apokaliptični trenutak nakon kojeg se radikalna promjena dogodila s ciljem da ono što je prethodilo više ne postoji.

„Sama šivaća mašina Singer, tko zna zašto, nestala je ‘poslije Devetog’. To je bila druga mračna i mutna stvar. Ono što je postojalo prije Devetog, poslije Devetog je nestajalo. Ali kutija za konce i mustre je tu, uspjela se nekako prošvercati iz jednog sistema u drugi i on sad u njoj može čuvati sva svoja blaga.“

Tradicija puna napuštene djece

Uporabom elemenata antičkih mitova autorska svijest se obraća antičkoj tekstualnoj tradiciji, s kojom se pak istovremeno i poigrava te unosi preinake u klasičnu priču o Minotauru dajući mu pritom dječje karakteristike napuštenog djeteta ostavljena u labirintu. Temom napuštene djece, nabrajajući od Minotaura, preko Edipa, pa do Ivice i Marice itd., pripovjedač lik povezuje klasične mitove sa stanjem u Bugarskoj dvadesetog stoljeća pomoću iskustava svoga djeda kojeg je obitelj umalo napustila pod pritiskom ratnih nestašica. Poveznice na tom slučaju nestaju, nego se nastavljaju i u dijelovima fabule vezanima uz socijalističku Bugarsku (nevidljiva djeca). Iskustvo djetinjstva glavnog lika puno je trenutaka samoće, odvojenosti od odraslih ljudi: „Ajd igrajte se u sobi da možemo razgovarati s gostima! Brišite odavde, imam sad posla. Nemoj da počne raditi tvornica šamara… Patrijarhat i industrijalizacija.“

Noin kompleks

Masovno se uništenje ni u svom fizičkom ni u svom metafizičkom smislu nije dogodilo, ali se i u postkomunističkoj demokratskoj Bugarskoj nastavio protagonistov apokaliptični um pun melankolije, generator primisli na neizbježan tragični ishod svijeta, iz kojega se razvija „Noin kompleks“: sakupljanje raznorodnih tekstova, odnosno kolekcionarstvo za život poslije „razaranja“. Roman je tako pun kratkih kronika vrlo životnih i potresnih priča, pun digresija o razmatranjima o klasičnoj književnosti, o konzervatorskom svojstvu heksametra, pun  znanstvenih članaka o empatiji, o uputama kako ubijati životinje…

“Zamišljam knjigu koja sadrži svaki rod i žanr. Od monologa, preko Sokratovih dijaloga, do epa u heksametrima, od priče, preko traktata, do popisa. Od visoke antike do uputa za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. (…)

Da pišem, pišem, pišem, da zapisujem i pohranjujem, da budem poput Noine arke, ne ja, ova knjiga. Samo knjiga je vječna, samo njezine korice isplivat će iznad valova, samo će stvorenje iznad nje, između stranica, gdje vrvi od života, preživjeti. I kada vide novu zemlju, plodit će se i množit.“

Labirint i liminalnost

Zbog izmiješanih  žanrova, prolazeći kroz vrijeme i prostor, iz sjećanja u sjećanje i iz priče u priču, čitanje samog romana nalikuje spominjanom prolasku kroz labirint s velikim brojem sporednih hodnika. Istovremeno postojeći i u razini forme i sadržaja, labirint je zanimljiv odabir motiva s obzirom na svoju liminalnost. Prikazom više generacija jedne obitelji koje su prošle raspad nekog sistema, od monarhije, preko ratnog razdoblja, do komunističke republike pa u demokraciju, konstantno se prolazi kroz prijelazna razdoblja bez neke konačne stabilnosti. Život u takvim okolnostima uzrokuje melankoliju koja natapa roman, baš kao što ga natapaju i odgođena budućnost i neproživljene priče.

Podrumski životi

I život u podrumima povezan je motivom labirinta. Protagonistov djed preživio je ratno stanje skrivajući se u jednom mađarskom podrumu, a spasio ga je i obiteljski podrum u Bugarskoj kada se vratio iz rata. Vjerujući da je herojski poginuo, u bugarskom su ga selu već bili proslavili kao ratnog heroja, tako da je pri povratku umjesto obiteljskog veselja, da ne bude proglašen vojnim bjeguncem, doživio ponovno zatvaranje u podrum, iz kojeg izlazi za godinu dana s lažima o spašavanju od zarobljeništva u njemačkom rudniku. Kontrast između stvarnih postupaka vojnika i dobivanja nezasluženih odlikovanja te uzvišenog slavljenja visokim pjesničkim formama (kojim se zapravo slavi laž) zanimljiv je prikaz jedne pojedinačne osobne priče u cijelom kaosu rata te njegovih posljedica koje se češće sagledavaju u okviru priče cijelog naroda.

„Pa su naredili da se napiše o njemu junačka pjesma. Pjesma je bila junačka, prema svim pravilima toga vremena te je nadugo i naširoko pjevala o ‘crnoj muci u rudniku dubokom’ i kako je Georgi Talašmanlijski (po imenu sela) snagom kraljevića Marka ‘kamenje bacao put da si prokrči, sunca da vidi’. Uslijedio je dugi, gotovo odisejski, povratak i čudesno orijentiranje slijepog junaka prema miloj domovini i svome rodnom selu.“

U podrumu se proživjelo i cijelo djetinjstvo glavnog lika, u siromašnim uvjetima u kojima roditelji sanjaju o namještaju iz Neckermannova kataloga. U tom je podrumu usamljen čitajući o Minotauru i sam preuzeo na sebe lik tužnoga napuštenog djeteta zarobljena u labirintu. Njegova daljnja opsesija podrumskim životom korelira i s poteškoćama malograđanskog života: iznajmljuje stan s podrumom u kojem provodi sve vrijeme, dok mu gornje etaže služe isključivo za obmanu o normalnom životu.

Siromaštvo, izoliranost i filmovi izvana

Siromaštvo je posvudašnje. Osim snatrenja o namještaju za podrumski stan, opisuju se i odlasci u bolnicu na rendgen samo zbog kaše koja se prethodno dobije. Kino projekcije također predstavljaju nedostižnost, a naglašava se da filmovi dolaze u Bugarsku izvana. I kad uspiju pogledati koji film, gledatelji poslije toga imaju ozbiljnih poteškoća vratiti se u stvarno stanje u Bugarskoj. Žena koja stoji ispred kina u iščekivanju dolaska stranoga slavnog glumca u kojeg je zaljubljena i koji bi ju trebao odvesti u bolji svijet svojom naivnošću predstavlja jednu malu priču primjera života unutar malih država. No, naravno, ona ostaje u Bugarskoj. Njezina je priča samo jedan od 80 % svih slučajeva izoliranih Bugara koji nisu nikad izašli iz države prije okončanja hladnog rata.

Glavnome je liku odlazak iz Bugarske na putovanje Europom u pokušaju liječenja svoje melankolije neuspješan pothvat u kojem praznina sve više raste. Izmjenjujući grad za gradom, sve što uočava ponavljanje je urbanističkih shema: „Posvuda postoji jedan mali trg, katedrala i hotel iza nje, na jedno zvono udaljenosti.“ Istovremenomeandrirajući ulicama gradova, u njima vidi labirinte u kojima se gubi. Zajedno s njim putuje i tuga. Dajući joj fizikalne karakteristike plinova, opisuje fiziku tuge i analogijom plinova „proizlazi da oko nas lebde nevidljive fronte, ciklon i anticiklone tuge. Migracija, njihovo premještanje s jednog mjesta na drugo, značajna je činjenica“.

Lijek za tugu?

Neizlječiv od tuge, apokaliptičnog uma i opsjednut skupljanjem priča i pisanjem vlastitih, on pisanim ostavljanjem traga postaje sličan pužu golaću iz priče o djedovu liječenju čira na želudcu. I njegovo bi pisanje moglo liječiti sljedeće naraštaje:

“Ponekad dok piše osjeća se poput tog puža golaća koji puzi u nepoznatom smjeru (a smjer je poznat – tamo gdje sve odlazi) i ostavlja za sobom svoj trag od riječi. Teško da će se ikad vratiti njime, ali taj put, makar on sam ne želi, mogao bi se ispostaviti kao ljekovit za nečiji čir. Ali rijetko i za njegov vlastiti.”

Roman je u svom bogatstvu razina pitak zbog općepoznatih referenci: klasične priče koje su dio opće kulture i svakodnevnog diskursa, pojmovi iz fizike koji su također u osnovama laki za razumijevanje te je shvatljivo i njihovo uvođenje u tekstualnu građu. Ujedno, Fizika tuga može biti zanimljiva i bliska i našim čitateljima zbog određenih strukturnih sličnosti u razvoju i izmjeni sustava Hrvatske i Bugarske.

Rezime: Fizika tuge

Da rezimiramo: Fizika tuge roman je o stalnoj mijeni razdoblja i sustava. Eksperimentirajući s tradicijom i medijem jezika, tekst prikazuje ovaj svijet i svijet književnosti kao razgranatu infrastrukturu sporednih hodnika. Ne daje veliku linearnu priču, nego se postmodernistički poigrava nelinearnošću malih kronika i preispitivanjem mogućnosti postojanja više istina istovremeno. Unatoč promjenama i stalnim generacijskim izlascima iz permutabilnih sustava, ono što ostaje i što teško nestaje osjećaj je tugaljive sjete iz koje se ne izlazi ni putovanjem izvan Bugarske, barem za one koji su si to mogli omogućiti. Ono što pomaže u svemu tome ostavljanje je priča za sobom, ostavljanje priča za buduće generacije, određeno razmišljanje da i pri svim potencijalnim nuklearnim, religijskim ili sustavnim apokalipsama ostaju priče koje ono što život nosi tek ožive.

(Visited 140 times, 18 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 3.800 out of 5)

Komentari