Recenzija – ‘Happy Machine’ (Dubioza kolektiv): Kolektivne promjene na bolje
Vrlo je teško imati pamtljive početke karijere. Dubioza kolektiv krenula je kao reggae/dub bend i već u svojim prvim izdanjima napravila veliki posao na tom polju. Zainteresirali su ljude za taj žanr, krasila ih je kreativnost, originalnost i činilo se da je nakon Darkwood duba, Balkan dobio još jedan odličan bend na tom polju. A onda se nakon četiri godine dogodila „Firma Ilegal“ i okrenula stvari naopačke. Hitovi koje još i danas možete čuti na radiostanicama i na osnovnoškolskim/srednjoškolskim igralištima pretvorili su ih u ono što im neki i danas zamjeraju. Album na materinskom jeziku uvelike je doprinio njihovoj sveopćoj i instant popularnosti na ovim prostorima, ali bilo je tu i nešto više. Stvorile su se dvije strane – ona koja ih jako jako voli i ona koja ih više ne može smisliti.
Osobno ne pripadam ni jednoj, više se mogu smjestiti u sredinu. Jako sam volio njihov rad i na „Firmi“, ali poslije toga je sve bila reciklaža onoga s „Firme“ – prvo na nastavku pod nazivom „5 do 12“, a zatim na izdanju za inozemstvo „Wild Wild East“. Svi smo shvatili na što se cilja, oni koji su se „primili“ na njihove poskočice nisu imali zamjerke, ali oni koji su shvatili da je to sve jedno te isto znali su da to više nije onaj stari bend. Da, Dubioza u svom nazivu ima naziv dub, ali tog duba nema još od tamo drugog, eventualno trećeg albuma. U 2013. godini došao je „Apsurdistan“ i s njim još par singlica koje su uzele velikog maha glazbene javnosti Balkana. Dečki iz kolektiva su zbilja pravi kirurzi društvene stvarnosti našeg prostora, ali brate mili, već četvrti put ponavljati i praviti nas glupima bilo je previše za svakoga. Ipak, da nije sve tako jednolično, na izdanju iz 2013., bilo je nekih manjih promjena koje su pokazale da stvari mogu ponovo biti svježe i kreativne.
Ovogodišnji „Happy Machine“, izdan 5. veljače, možete besplatno skinuti s njihove web stranice. Uostalom, tako je bilo s većinom njihovih albuma (ili svima). Dubioza je već nadaleko poznata u Europi, ne smijemo negirati tu činjenicu i mislim da je ovo album s kojim će njihov razvoj u inozemnim krugovima biti još veći. Album je najbolje što im se dogodilo od 2008., ostvarene su neke fantastične suradnje, većina pjesama drži vodu i napokon su se, više-manje, okanili Balkana i ostalih nama sličnih sranja. O našem su stanju sve mogli strpati u točno dvije pjesme koje su im ustvari i u karijeri puno pomogle, a to su Blam i Kažu. Glazba koju možemo čuti na „Happy Machine“ varira od jakog utjecaja world musica, punka, rocka, ska, reggae i balkanskog folka.
Ako volite zalaganje za socijalnu jednakost koju promovira Manu Chao onda ćete uz takvo zalaganje dobit i samog Manua. Naime, Baskijac gostuje na pjesmi Red Carpet i osjeća se njegova prisutnost i energija u svakom taktu. Pjesma bi se bez problema mogla naći i na nekom njegovom albumu. Vrlo brzog ritma, solidne gitare i odličnih truba. Trube se provlače kroz cijeli album kao neki lajtmotiv i posveta Goranu Bregoviću. Početak albuma čini se njegovom najjačom stranom, ali možda je previše blizak njihovim uzorima te previše sličan prijašnjim izdanjima pa vam se može činiti kao deja vu. Na svu sreću, brzo se napušta neki ukalupljeni dubiozin stil i počinje show s trubama, pomiješan s izričajem Rage Against the Machina i Kirila Dzajkovskog. Znam da sve ovo zvuči natrpano i gotovo nespojivo, ali kao što sam spomenuo, sve to drži vodu i na koncertu će pjesme poput All Equal i No Escape (From Balkan) zvučati u maniri njihovih uzora Gogol Bordella s dozom svega prije spomenutoga.
Treća pjesma Free.mp3 (The Pirate Bay Song), otprije poznata po zanimljivom spotu, posveta je svim Internet piratima i ljudima koji drže stranice s torrentima na životu. Ona je vjerojatno i najsličnije što ćete čuti od prošle Dubioze, red nabrajalica, uhu ugodnih složenica, plitkog ritma, te je manje zanimljiva od ostalih pjesama, ali pošto joj je glavna namjera promocija besplatnog downloada, sigurno će steći brojne poklonike. Prava bomba dobiva se u suradnji s Džambo Aguševi i pjesmom Boom!. Vrlo nabrijana s trubama i fantastičnim omjerom gitare, basa i bubnjeva te solidnim tekstom ističe se možda kao sljedeći singl i nešto s čime bi bez problema mogli svirati kao headlineri Szigetove World Music pozornice. Slična suradnja ostvarena je i u pjesmi Riot Fire s Benji Webbejem, velškim pjevačom poznatog nu metal benda Skindred. Još duha Latinske Amerike i katalonske separatističke klime donosi suradnja s La Pegatinom, grupom iz Barcelone koja je blaža verzija Manua. Hay Libertad je pjesma koja najavljuje kraj albuma, u cijelosti je otpjevana na španjolskom jeziku i daje cijelom albumu dimenziju više. Isto se može zaključiti i za zadnju pjesmu 24000 Baci koja je produkt suradnje s Roy Pacijem, talijanskim pjevačem, što znači da je pjesma otpjevana na talijanskom, naravno, s Pacijem kao glavnim vokalom.
Dubioza je nakon godina lutanja napokon napravila korak naprijed. Sigurno se ova sretna mašina neće svidjeti svima, ali ostavit će veliki trag na mnoge europske države u kojima ovakva glazba uspijeva, a tu ponajviše mislim na Španjolsku i Francusku. Vrlo dobro je uravnoteženo ono što se želi otpjevati i ono što se želi odsvirati, odnosno Dubioza napokon prestaje sa stavljanjem balkanskih tema u stihove te počinje djelovati na široj razini. Melodije napokon nisu sve jednake, već se može prepoznati razlika između pjesama. Ostvarene suradnje su vjerojatno najviše što neki bend s Balkana u ovim žanrovima može podnijeti i poželjeti. Atrakcija zvana Dubioza ostvarila je vrlo dobar uspjeh, a odjek albuma najbolje će se vidjeti na setlistama na koncertima.
