Recenzija – “Heads Up” (Warpaint): Treće poniranje u snove
Službeno možemo reći da su nas žene iz Warpainta naviknule na kvalitetu studijskih uradaka i prekoračile neke granice s kojima se mnogi bendovi pri probijanju bore. Sljedbenici dream popa i indiea kao da su čekali dan kada će se pojaviti neki novi Mazzy Star. Pomalo nalik Nicku Drakeu, sličnosti se mogu još pronaći u aktualnim Wolf Alice i Cat Power, a ako ćemo zakopati u “kultnost”, kao vrlo čvrsta podloga poslužit će PJ Harvey. Ako ste ljubitelj(ica) filmova, ono što Warpaint radi pandan je radovima Jima Jarmuscha. Umjetnički i pažljivo obojani tonovi, višeglasja te posve logički prijelazi koji gotovo nikad ne odu u prevelika eksperimentiranja, otvaraju neke nove i zanimljive glazbene staze.
Tečnost i atmosferičnost kao odlike albuma
Neće sve ostati na usporedbama. Novi album “Heads Up” pokazuje mali, ali vrlo razumljiv i staložen korak naprijed. Glavna pjevačica Emily Kokal ostala je dosljedna svom stilu otužnog pjevušenja na pjesmama sporijeg tempa, dok potreba za iskazivanjem vokalnih mogućnosti dolazi na zasad jedinom singluNew Song. Da, pomalo ironičan naslov, ali bend je oduvijek imao vrlo ambivalentne naslove pjesama pa tumačenje ovisi od pojedinca do pojedinca.
Ono što sjedne na prvu je nevjerojatna opuštenost i tečnost. Protok kroz jedanaest pjesama je vrlo brz, gotovo ne shvaćate uz povremeno plesni bas koliko je eklektičnost instrumenata i njihove uporabe slušna i atmosferična. Svoj stil gradile su kroz prvijenac “The Fool” iz 2010., a pažnju posve skrenule s “Warpaintom” od prije dvije godine, ali njihov talent se i dalje razvija na ovogodišnjem izdanju. I s ovim albumom mnogi će pronaći svoje nove favorite, u pjesmama poput Whiteout ili Heads Up.
Traženje zvuka u više smjerova
Produkcija je složena. I same su rekle da su dvije godine, uz nekolicinu gostujućih nastupa, bile u procesu snimanja, ali i da su sve ideje međusobno dijelile. Različitost ideja vidi se u vokalnom pristupu kada čujemo prožimanje i ispreplitanje nježnih tonova u Above Controle. Subjektivno jedna od najboljih pjesama s albuma pruža sneno putovanje kroz mnogo aspekata psihodelije, indieja, post rocka i još par žanrova koji bi se uklopili u sliku oko warpaintovske melodije.
Realno, nakon ovog albuma Warpaint neće postati ništa poznatiji bend nego što je bio prije, iako album ima potencijala i među širom publikom. Njihova moć da zvuče vrlo živo kad sviraju odmah im pruža daleko više mogućnosti od klasičnih studijskih albuma. Ako uzmemo u obzir da su Kokal, Lindberg, Mozgawa i Wayman sve odreda multiinstrumentalistice, ne možemo reći da iz njih ne izlazi puno više znanja nego što im to instrument dopušta. Njihov rad na albumu je puno iskreniji nego što se može danas naći u moru razno raznih glazbenika koji dosta stvari prepuštaju u ruke producentima.
Elektronika je dozirana u smislu da ne prelazi granice žanra. Usko postavljeni synth (jedina radnja producenta Bercovica) i Waymanine klavijature iskorištene u maniri post rock minimalista učinile su ovaj album proizvodom koji će oduševiti fanove. Uz to, zainteresirat će ostale koji možda prvi put na YouTubeu okrenu neki session u kojem cure doslovno rasturaju. Više je strana privlačnosti Warpainta i aktualnog albuma.
Alternativa kao izazov nostalgije prošlih vremena
Na trenutke vam može zazvučati previše intimno, a zatim se sljedećom pjesmom posve otvori u plesnom i življem ambijentu. Red onoga na što smo od njih navikli, a s druge strane red noviteta učinili su “Heads Up” vrlo dobrim albumom koji će mnogima poslužiti za relaksaciju nakon radnog dana. Vjerojatno je i izdavanje tempirano za nešto hladnije i nostalgično doba godine kao što je jesen pa je hidrometeorološka uvertira već odrađena.
Los Angeles po tko zna koji put u povijesti pokazuje da je grad u kojem glazbena putovanja mogu ići u svim smjerovima. Ipak, ovaj put mijenja poziciju i oživljava neke stare uspomene na alternativne početke devedesetih. Što se tiče samog benda – on nastavlja kvalitativno rasti, nimalo ne dopuštajući smanjenje umjetničkog integriteta.
