Recenzija: Idealna država na životinjski način (“Zootopia”, Byron Howard)
Ljudi su već tisućljećima opterećeni politikom i društvenim uređenjem koje bi iskorijenilo ljudsku zlobu i svelo je na minimum. Politička je obveza građanima pružiti sigurnost, mir i slobodu te, na temelju moralnih dužnosti, maksimizirati sreću ili osigurati pravdu na svakoj mogućoj razini, za svakog pojedinog građana. Naravno, to je samo riječ na papiru i u praksi je ostvarivo kao i Moreova „Utopija“ iz 1516. Disney posljednjih godina možda nema toliko kvalitetnih animiranih filmova kao prije, ali s Inside Out nagovijestili su da bi stvari trebale krenut na bolje. Uspješno su položili test pomoću kojeg su djeci približili psihologiju kroz igru, ali i stvar mijenjanja osobnosti kroz godine. Nevjerojatno zaigran i maštovit prikaz dječje psihe značio je da sljedeći korak mora biti još nešto ambicioznije od toga. A ima li što ambicioznije od prikaza savršenog društva kroz životinjski svijet u kojem se nalaze određene anomalije koje reflektiraju našu svakodnevnicu?
Želio bih u početku preskočiti nešto ozbiljnije teme jer u prvom redu ovo je film za djecu, ali itekako će se približiti i odraslima jer zadire u neke vrlo osjetljive sfere društva. Postavimo situaciju ovako: ovo je priča o svim životinjskim vrstama koje skladno žive u velikom gradu Zootopiji. U njoj je određenim životinjama prilagođen teritorij i klima, imaju poslove, vrijeme za razbibrigu, mogu sigurno odgajati djecu, opuštati se i veseliti. Podjela na biljojede i mesoždere nije vidljiva i naizgled nema nikakvih problema u njihovom međusobnom suživotu. Gradonačelnik je lav, stereotipni prodavači magle su lisice, arktička goropadnica (sorex arcticus) je mafijaš u stilu don Corleonea, a dobroćudna zečica Judy Hopps, ujedno i glavni lik naše priče, je novopečena policijska službenica koja ne želi da joj se posao svede na pisanje kazni za pogrešno parkiranje. Svijet u koji smo uvedeni je i naš svijet. S reklama se životinjama predstavlja najnovija moda i tehnologija, gledaju se filmovi i sluša se glazba koja se uvelike referira na pop kulturu.
Problemi nastaju kada nepoznata siva eminencija želi raskol u društvu te odbacivanje nekih normi koji su postavljene, pogotovo za životinje koje su po prirodi divlje. Tu dolazi do medijske pozornosti i opće mobilizacije kod plahog stanovništva koje više ne vjeruje „divljim“ lavovima, vukovima, medvjedima, lisicama, leopardima… Dok s druge strane stoje uvijek simpatične žirafe, ovce, zečevi i svinje, tko bi uopće mogao vjerovati ugnjetavačima poput „po prirodi nasilnih“ prvonavedenih grabežljivaca. Naravno, predrasude postoje i u životinjskom obliku i situacija eskalira na dvije razine – osobnoj i društvenoj. Osobna se događa kod naše junakinje Judy koja više ne vjeruje svojem suradniku i prijatelju liscu Nicku Wildu. Posve zanemarujući što je uzrok njegovom blago prevarantskom ponašanju, ali dobroj ćudi, opet se gleda na ono što je posljedica.
Zašto su lisice lukave, lavovi opasni, a ovce naivne? Zašto je čovjek lukav, zašto je čovjek opasan, zašto je čovjek naivan? To je sve sociološko, pedagoško i psihološko pitanje koje svaki pojedinac može postavit sam sebi. Može li odgovoriti na njega, to je već pitanje za upornije. Koliko si spreman raditi za svoje ciljeve radi otkrivanja istine? Vrijedi li vjerovati nekome na riječ? Prema nekom općeprihvaćenom gledanju na životinjsko carstvo, nekim životinjama nikad ne bi trebali vjerovati. Postoji li takvo vjerovanje i u ljudskome svijetu? Nećemo se lagati i govoriti kako sve funkcionira odlično. Mnoge nacionalne povijesti temelje se na nasilju i rasizmu, a sadašnjost nam donosi društvenu neprihvaćenost „drugačijih“. Te „drugačije“ najčešće izdvajaju oni koji imaju višak slobodnog vremena i manjak inteligencije pa su im glavne teme, iz dana u dan, kako napraviti razdor u društvu koje želi živjeti na temeljima međusobne prihvaćenosti, mira i sreće.
Vrijeme je u kojem svatko zaista može biti pojedinac za sebe, vođen pozitivnim osjećajima i bez stvaranja pritiska na druge koji ne razmišljaju, izgledaju i govore isto. Balzac je prije dvije stotine godine upotrijebio analogiju sa životinjskim svijetom kako bi ljude razvrstao u svojevrsne razrede i prikazao njihov pad ili rast u hranidbenom lancu. Zootopia nam prikazuje životinjski svijet u kojem svatko može biti što želi – pa tako i zec može postati provoditelj pravde. Kod Balzaca kraj je bio nešto realniji i okrutniji jer tako takav svijet funkcionira. Ovo animirano remek-djelo pruža nam uvid u nas same, samo je pitanje u kome se možete (ili želite) prepoznati. Važno je da na kraju dana niste ovca.
