Recenzija – “ii” (Liima): U potrazi za sinergijom
Album su izbacili nedavno pod okriljem 4AD koji do sada nije razočarao izborom glazbenika te je sasvim logično „ii“ bio moj soundtrack prošlih tjedana. Liima je poprilično mlad bend sastavljen od članova Efterklanga i bubnjara Tatu Rönkkö. Ova rečenica je ujedno i prva informacija koju vam internet ponudi kada upišete Liima pa rekoh da to odmah prekrižim s liste. Drugi korak je vidjeti što ili tko je uopće taj Efterklang i još bitnije Tatu. Dakle, Efterklang je najjednostavnije rečeno indie rock bend koji otvoreno koketira s elektronikom, ponekad folkom i popom, a ako zagrebete mrvicu više to su Casper Clausen, Mads Brauer i Rasmus Stolberg – ključna trojka koja se nije mijenjala bez obzira na sve faze i izdane albume.
Krenuli su uvjetno rečeno s elektronikom („Tripper“, „Parades“), došli do indie pop rocka („Magic Chairs“) i završili s impresivnim albumom („Piramida“) ugrubo rečeno eteričnog i sanjivog popa, iako se tu može naći svašta. Za „Magic Chairs“ surađivali su s poznatim režiserom Vincent Moonom i snimili sve pjesme s navedenog albuma na otoku na kojem su odrasli, odakle i ime filma An Island. Krenuli su promociju filma s javnim privatnim projekcijama gdje je svatko mogao organizirati projekciju, objaviti kada i gdje će se prikazivati film i koliko ljudi može primiti te svi besplatno uživati u jako jednostavnom, intimnom i prelijepom filmu. Sličan scenarij ponovili su za vrijeme snimanja „Piramide“. Snimljena je na napuštenom otoku, u rudarskom gradu duhova te su pjesme sastavljene od pomno probranih fragmenata višednevnog snimanja zvukova koje im je to mjesto ponudilo. Pokušati opisati taj film i glazbu koja je iz toga proizašla je poprilično nezahvalno i ne može stati u jednu rečenicu stoga prilažem link ako je netko zainteresiran.
Sve ovo nije neizostavno za pisanje o Liimi, ali daje po mom mišljenju neizostavan kontekst radu ovih momaka. Bez obzira na druge projekte (u međuvremenu su pokrenuli i radio – Lake radio, projekt Leaves), pristup radu nije se mijenjao. Svaki album potpuno je drugačiji od prethodnoga bez opadanja kvalitete te su uvijek ostali vjerni publici i uključivali je u kreativni proces te tražili povratnu informaciju. Trojcu se u međuvremenu priključio Tatu te ih osvojio lakoćom sviranja i znatiželjom za otkrivanjem novih zvukova. Tatu je finski perkusionista koji je za razliku od trojke glazbeno obrazovan. Na internetu je moguće vidjeti kako svira po tuđim kuhinjama gdje demonstrira iznimnu agilnost i neopterećeni pristup ritmu i zvuku koji može dobiti iz bilo čega.
Cijela priča oko Liime krenula je spontano, kroz male minijature i improvizacije za vrijeme pjesama na turneji s Efterklangom. Ubrzo su shvatili kako postoji puno prostora izvan glazbe koju su svirali te su htjeli istražiti što se zaista krije u tome. Do tada je Tatu samo svirao njihove pjesme i uloga mu je više bila plaćenog glazbenika nego punokrvnog člana benda utoliko što nije bilo pretjerano prostora za improvizaciju sa snimljenim materijalom. Nakon turneje prvi put su imali priliku stvoriti nešto novo i početi od ničega. Snimili su par pjesama i odmah krenuli s nastupima kako bi dobili povratnu informaciju od publike i tu su se ideje počele kristalizirati što je dovelo do boljih i posloženijih pjesama.
Otvaraju album uz ritmičko tapkanje po staklenci na laganoj i prozračnoj Your Heart uz puno elektronike i kristalno čist Casperov vokal. Ta pjesma je zapravo presjek albuma. Kroz cijeli album provlače se elementi kojima ishodište možemo pronaći u njoj. Naglašene synth pop dionice uz sjajne ritmičke elemente te Casperove zavidne vokalne sposobnosti. Nakon nje kreće najavni singl Amerika na koju je dio američke publike dosta loše reagirao, jer nedajbože da itko kritizira velesilu, ali realno pjesma je sjajna. Zaigrane klavijature, sjajan Tatu na bubnjevima, pola pjesme je praktički instrumental i savršeno uvodi u drugi dio pjesme gdje se i ja “nadam za Ameriku”.
Nakon nje dosta neočekivana i nabrijana Roger Waters koja uvodi u Russians pomalo dječjeg uvoda (mene asocira na ruski dječji crtić) nakon koje se situacija malo smiruje do Trains in the Dark koja je poprilično plesna i plastična. Glavnu dionicu i atmosferu nosi bas dok je sve oko njega elektronika pomoću koje stvaraju odličnu stvar jednako dobru za slušanje u vožnji i puštanju po klubovima. Woods je zapravo instrumental u kojem se tek pred kraj oglasi Casper uz nešto nalik na vapaj, tugu, osjećaj izgubljenosti. Mirna, kontemplativna stvar uz koju možemo malo odahnuti i uživati u 513, nešto bržoj ali pomalo “chill out” pjesmi ispunjenoj igrom s pedalama za vokalne efekte, neizostavnim tapkanjem i basom koji upada na pola pjesme i podiže atmosferu.
Uz opipljivo mračnije ruho i drugačiji pristup ritam sekciji na ovome albumu, svakako bih izdvojio dosad najviše eksperimentiranja s vokalnim efektima, tj. s provlačenjem Casperova glasa kroz razne filtre i time obogaćujući zvučnu sliku i njegov pristup glazbi. Nakon ove pjesme album se polagano gasi s You Stayed in Touch with the Wrong Guy, Black Beach i Change of Time. O njima ne mogu nešto posebno izdvojiti što već nisam spomenuo na prethodnim pjesmama. Navedene elemente kombiniraju i zapravo samo jedan od njih prednjači, bilo to nešto drugačija ritmička podloga ili više eksperimentiranja s vokalima. I sami govore kako su sve pjesme rađene više manje istom metodom koju još uvijek isprobavaju i testiraju s publikom kako bi i sami dobili ideju u kojem smjeru se kreću i što rade krivo pa im se može oprostiti povremena jednoličnost ili sličnost s drugim pjesmama s albuma. Unatoč tome, album je svakako na dobrome putu te je prva polovica iznimno dobra, usudio bih se reći i odlična.
Međutim, već spremaju nove stvari koje uživo skladaju pred publikom i svakodnevno se trude pomicati svoje granice shvaćanja muzike te ne sumnjam kako ćemo u budućnosti vidjeti još sjajnih stvari od Liime. Ima nešto posebno u njihovom pristupu i neposrednosti s publikom. Glazba koju stvaraju uvjetovana je prostorom u kojem sviraju što uvijek donosi nešto novo, od otoka na kojem su odrasli, napuštenog rudarskog grada ili podruma “Hotela Astoria” – tko zna gdje ćemo ih sljedeći put zateći.
