Recenzija – Interstellar: Dobar pokušaj istraživanja Nolanovih granica i ostvarivanja grandioznih ambicija
Christopher Nolan slovi kao jedan od najvažnijih redatelja svojeg vremena. Uz jednoznamenkast broj režiranih filmova od kojih je za dio napisao i scenarije uz suradnju s bratom Jonathanom Nolanom, njegovi filmovi postaju najiščekivaniji, a Interstellar nije iznimka. Za svoj deveti film po redu Nolan se odlučio na hrabar marketinški potez, zamaskiravši film u najtajanstveniji blockbuster godine. Naime, prije točno mjesec dana, zaključno sa četvrtim službenim trailerom, dobili smo konkretniji uvid u radnju filma o kojem smo do tada znali ugrubo kako se radi o znanstveno – fantastičnom spektaklu u kojem Matthew McConaughey spašava svijet. Tek 6 tjedana prije dolaska u kina publici je predstavljen službeni plakat kojemu je prethodila samo jedna službena fotografija iz filma. Čuvanjem većine detalja u tajnosti oko Interstellara se stvorio svojevrsni hype kojeg krivim za osjećaj omanje razočaranosti filmom, budući da Interstellar ne mogu uvrstiti na listu najboljih Nolanovih filmova.
Da se razumijemo, zaista volim Nolana i gotovo sve njegove filmove pa sam tako i očarana Interstellarom. Interstellar je vizualni spektakl kojeg će publika zaista dugo pamtiti. U ovom filmu možda najbolje do izražaja dolaze Nolanovi tehnički atributi i njegova megalomanska ambicija. Svi koji su uživali u prošlogodišnjem Gravityju, aplaudirat će i “mesnatijem” Interstellaru, neki kritičari ga proglašavaju i logičnim nastavkom Kubrickove Odiseje i hvalabogu nitko ga (za sada) ne uspoređuje s najpretencioznijim filmom ikad – The Tree of Life – što Interstellar po mom mišljenju svakako nije.
Interstellar je zvjezdano putovanje koje u sebi, nažalost, sadrži dosta crnih rupa. Po prvi puta u svojoj karijeri, Nolan nas pokušava rasplakati. Neću reći da se Nolanu do sada “zamjerao” nedostatak emocija u filmovima, budući da je njegova bezkompromisnost rezultirala remek-djelima koja se ne mogu svrstati u tipične crowdpleaser filmove, no takva opaska rezultirala je Nolanovim pokušajem da pomakne granice svojih mogućnosti i zaista pokuša izmamiti suzu u oku. Nikada do sada Nolan ne koristi ovoliko puno vremena da na platnu stvori čvrstu povezanost, i to između Matthewa McConaugheyja i njegove kćeri. Trenuci predozirani sentimentalnošću stvoreni su nauštrb prirodnog toka filma i njegove sročenosti pa tako, umjesto dobro promišljene cjeline, imamo film koji možemo oštro podijeliti na tri epohe. Zid u kojeg Nolan udara događa se u trenutku kada neuspješno balansira znanstveno – fantastičim detaljima i vizualima te pojačanom sentimentalnošću.
Spoiler alert!
Samim time je i lik Anne Hathaway, znanstvenice koja vjeruje kako je ljubav nevidljiva spona koja nas povezuje i spašava, plaho razrađen i nimalo dublji od mog sažetog opisa. Lik Matta Damona kao najvažnijeg znanstvenika koji među prvima odlazi u svemir u potrazi za novim planetom pametno je insertiran, no sa prebrzim vremenskim odmakom postaje negativcem. Cassey Affleck glumi odraslog sina Matthewa McConaugheyja, čiji su gotovo svi koraci izrazito nelogični.
Unatoč sličnim nespretnim dijelovima kroz većinu scenarija, nije mi problem priznati kako je Interstellar i dalje jako dobar film. Malo koji redatelj usudio bi se upustiti u ovako detaljno i duboko propitkivanje ljudske egzistencije i, dok se takva premisa čini već tisuću puta prožvakanom, Nolanov talent zaista daje posebnu dimenziju otprije poznatim motivima. Ako u bilokojem trenutku osjetite strahopoštovanje, bilo to gledajući usklađene scene s fenomenalnim soundtrackom Hansa Zimmera, ili možda odgovarajući na pitanja koja film postavlja, znat ćete da je Nolan uspio u svome naumu.
Nekome će ovo biti najbolji Nolanov film, upravo zato jer je hrabriji i drugačiji od svih do sada. Za mene je on jednostavno dobar pokušaj istraživanja Nolanovih granica i ostvarivanja grandioznih ambicija.
