Recenzija – “IV” (My Buddy Moose): Amerika u malom
Nedavna promocija albuma na domaćem terenu u Palachu i u zagrebačkom KSET-u, zatim nastup na SuperUho festivalu proteklog ljeta pa posljedično time i svaki njihov nastup dokaz su kako My Buddy Moose nije jednokratni doživljaj. Momci djeluju još tamo od sredine prošloga desetljeća i nakon tri albuma – neizmjerno hvaljena od kritike i publike – došao je red na četvrti, jednostavno naslovnjeni “IV”. Iako bi se taj naslov mogao nazvati nedostatkom kreativnosti, album pokazuje da to nije slučaj. Iza sebe imaju brojne suradnje, projekte, priznanja od strane velikana, a sami članovi uronjeni su u glazbeni izričaj koji njeguju već gotovo petnaest godina.
Sa svakim sljedećim albumom naprave mali potres na sceni, ponajviše jer su ljudi željni njihove glazbe, a i očito, negdje duboko u sebi, znaju što od njih očekivati. To je prekrivena doza optimizma, s ponekom kapi tuge; to je muzika koja kod nas nije ekstra popularna niti se očekuje od hrvatskog benda da otkriva Ameriku. Na sreću, njihov intenzitet i glazbeno gledište u smjeru zapada ponovo otkrivaju neke nove obzore koje nam ni mnogi toliko ljubljeni i popularni Amerikanci ne mogu dokučiti i dostaviti pred vrata.
MBM mantra
Riječka četvorka kao da nikada nije razočarala, a “četvorka” je izašla s nekim preduvjetom da će zasigurno sadržavati vještu produkciju i zaigrane instrumente. Ono što se očekivalo, to se i dobilo, ali kod benda je uvijek bitan onaj faktor iznenađenja. Što se to može dobiti novoga? Album je sniman uživo te se od početne Wilderness Years može prepoznati kemija koja vlada u sviranju. Opet, nije to nikakva novost, ali povezana s dojmljivim uvodom, logičnim završetkom pjesme i ponovno živim nastavkom u vidu Letter From The Past, nakon dvije pjesme smo posve uvučeni u album pa tu staju sve usporedbe s prošlim radovima.
Sam bend ostao mi je u sjećanju s crno-bijelim spotom u kojem glavnu ulogu igra Zijad Gračić. Prve asocijacije bila su kulerski i opušteno, pomalo s nesavršenim engleskim pjevača Luke Benčića. I u toj nesavršenosti bilo je opet nešto jednostavno i, bez puno pretencioznih stilskih idealiziranja uzora, njihovo. Postavili su se gdje jesu – u razini svojih slušatelja – i ništa više od toga.
“IV” donosi nekoliko zanimljivih brojeva, ali posebno se ističe, uz spomenute uvodne dvije, duga, dilanovska, povremeno s natruhama i kurtvilovske estetike, predivna i melankolična Death Row. Trzaji gitare u minimalističkom stilu, ali i na pravom mjestu i u pravo vrijeme, pojavljivanje usne harmonike pa kasnije i gitarske i bubnjarske solaže, čine zaista složenu priču u osam i pol minuta trajanja. Možda sam osobno slab na pjesme dužeg trajanja, ali MBM pogađaju i atmosferu i slušatelja te bi nakon nje svaka rasprava o boljem ili lošijem albumu trebala prestati.
“My people are waiting…”
Pogotovo ako uzmemo u obzir kako smo tek na polovici albuma sa smirujućom After The Feeling is Gone koja kao da predviđa naš osjećaj nakon eksplozivnijeg početka. Na Waiting pojavljuje se beogradska pjevačica Ivana Smolović koja svojim specifičnim vokalom obogaćuje bendovski izričaj, što se posebno osjeti u “nadmetanju“ s Benčićem. S gostovanjima se nastavlja i na sljedećoj My People koja početno evocira R.E.M. i vraća nas u doba kada su oni bili u naponu kreativnosti, ali ovaj put bi kao dodatak imali dječji zbor koji se javlja u zadnjoj trećini pjesme. Ovo je zasigurno jedan od najneočekivanijih raspleta s kojim smo se mogli susreti.
Struktura albuma je takva da zaista djeluje koherentno i konzistentno u svojem slušanju. Ne može govoriti o nekom prebiranju singlova ili hitova, a to je ustvari i ono što se kod My Buddy Moose izuzetno cijeni. Nema kupovanja publike rasplamsanim solažama koje tope mozak, nema ni posebnog isticanja članova. Čak nema ni “posebne” pjesme koju bi preporučio nekom glazbenom “rookieju“ da je presluša za početak.
Opet, čini se da je i stvar glazbenog ukusa jer nakon četiri albuma možemo zaključiti kako slabog trenutka nemaju, ali za širu hrvatsku glazbenu scenu kao da još nisu spremni. Nažalost, smatram da je situacija obrnuta – scena nije spremna za ozbiljniju glazbu koju nam My Buddy Moose servira. Kod njih nema početka i kraja jer svime rečenim dokazano je da su kolektiv koji voli ono što svira i u toj glazbi čuje se sva njihova energija. Nebitno radi li se o studijskom izdanju ili pak koncertu pred stotinjak ljudi.
