Recenzija – “Ljudi ne znaju šutjeti” (I. Šojat): Scenografija ravnice kojom ‘smrt putuje kao velikaš’
Ivana Šojat posve je osobita pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Koji god da se parametar u procjeni njezina opusa uzme, svakako je u samom vrhu. Piše romane, priče, pjesme, eseje, drame, prevodi beletristiku i teorijske knjige. Ukratko, malo je toga čega se nije dotakla. Ukratko, isto je tako malo ljudi u našemu književnom životu koji imaju takvu radnu širinu. No, sve bi to ostalo kao zanimljiva književnopovijesna crtica da nije riječ i o vanserijskoj literarnoj kvaliteti čiji je krunski svjedok, dakako, Unterstadt, ponajbolji hrvatski roman od osamostaljenja države.
Šojatin je opus i po svojoj strukturi sasvim osobit. Ona u (post)postmodernizmu piše romane čiji bi prirodni okoliš bio modernizam, priče su joj često miksture žanrovskih varijanti fantastike, odnosno strave, te onoga poetičkog modela koji Krešimir Bagić imenuje ‘kritički mimetizam’ – što bi otprilike bilo kritičko preispisivanje (domaće) zbilje u fikciji. Primjerice, opsesivno je bavljenje obitelji u njezinim tekstovima uvijek prikaz onoga pomaknutoga, zastrašujućega i zazornoga u koje su zaogrnuti (ne)problematični sastojci života.
Slična se pojava dâ detektirati i u pjesničkim kompozicijama Ivane Šojat. Zbirke se pjesama odupiru objema dominantama suvremenoga hrvatskog pjesništva koje su ponegdje i premrežene – i ‘radikalnoj metaforizaciji’ i posesivnoj aproprijaciji fragmentirana ispovjednog diskursa. Njezine su pjesme pripovijesti koje izbjegavaju podivljalu diseminaciju značenja. Ono traumatsko, (pseudo)autobiografsko, onaj ispovjedni životopis zbilje u Šojatinim poetskim strukturama uvijek je obuzdan osjećajem za poetsku ideju, osjećajem za misaonu ili značenjsku poantu, osjećajem za poetski osjećaj.
Mrtvi koji ‘ne znaju šutjeti’
Takav je slučaj i sa Šojatinom, petom po redu, zbirkom pjesama Ljudi ne znaju šutjeti, izdanom koncem 2016. u Frakturi. Novi, pomno konceptualizirani pjesmotvor sastoji se od osamdesetak što kraćih što dužih pjesama podijeljenih u šest podjednakih ciklusa tematski grupiranih oko smrti. Pjesme su pisane u slobodnom stihu i njima gdjegdje odjekuju autoričine proze.
Osnovni je ton zbirke krajnje pesimističan, ali ne samo zbog teme, već zato što se nad poetskim mikrostrukturama nadvio klasični šojatinski cinizam. U poetskim je mikrostrukturama često i završno poentiranje kao tipičan autoričin poetski postupak, međutim on je ipak puno rjeđi nego u četvrtoj, predzadnjoj, zbirci Sofija plaštevima mete samoću.
Poetska je makrostruktura uokvirena dvjema izvanciklusnim, kurziviranim pjesmama – prološkom i epiloškom – a one nude i preciznije određenje sadržaja same makrostrukture. Prološka pjesma kontrastira dva tipa odnosa prema životu kao polaganoj smrti: otpor i pasivno prepuštanje sivoj rezignaciji, riječju – propasti. Epiloška pjesma pjev je mrtvih koji ‘ne znaju šutjeti‘.
Motivski se ovaj iznimni poetski svjetotvor kreće od rilkeovskih prostora napučenih stvarima i ljudima kojima je Smrt inherentna, preko Mlakićeva mitskog groblja i ratne ikonografije (topovi, mine, žice, šrapneli), pa sve do krležijanskih veduta okićenih, za njega karakterističnom, sangvinokarnalnom turpističkom metaforikom.
Kartografija sjećanja i straha
Kolona ‘živih i mrtvih’ jezdi prekrcanim životnim hodnikom pogleda uprta najčešće u prošlost, najčešće u djetinjstvo (‘Poput vremenskog stroja za tugu / ljeto nas vraća u djetinjstvo, među sve one mrtve / koji su za nama, za našim odlascima bacali vjedra vode / za sreću i povratak, u šljivike posječene, kuće srušene / štrudle i pite, gulaše koje nam više nitko ne zna skuhati.’).
Pritom, mrtvi neprestano množe svoje smrti flamboajancijom riječi. ‘Kako ušutkati buku kad se svi okupe i stanu vikati?‘ Muški i ženski lirski subjekti, sinovi i kćeri, očevi i majke, djedovi i bake, muževi i žene, zločini i nesreće, ratovi i starosti… Svi oni govore o vlastitom dodiru eshatona, uvijek u nekom svakodnevnom, običnom času, često pod perinama noći, suprotno od Desničina gluhog i jarkog podneva. Zadnja se čovjekova granica prijeđe neprimjetno i gotovo rutinski, kao što se prijeđe cesta.
Sve te imponderabilne duše lelujaju po sasušenoj karti presahla Panonskog mora koje konotira i presahlu ljudsku mnoštvenost panonskog prostora. Lelujaju po vrhunskoj Šojatinoj mortualnoj sceni. Nema bijega za sve te nage Adame i Eve koji se u mihalićevska zelena jezera ‘spuštaju kao niz tobogan‘, ontološki navezani na Smrt kao moderne Rilkeove Euridike.
Zbirka pjesama Ljudi ne znaju šutjeti umjetnički je vanserijska metafizika straha, pjesnička filozofija smrti koju vrijedi uvijek iznova čitati i čitati ako ni zbog čega drugoga, onda zato da se uhvatimo lakše ukoštac s ludosti i tugom, Perzefoninim prijateljicama. Jer ‘ludost je mala smrt prije velikog sna‘, a tuga, ona je ‘ciklička nevolja koja ti pojede pola života‘. A obje su nagovještaji onoga nečega podmuklijeg od tame, što čuči pod našim krevetima ‘gusto kao lož-ulje‘.
Da bi se to podmuklo učinilo prisnim, jednom kada budemo prelazili Stiks, Aheront i Letu, važno je da odagnamo bol, zaborav i, prije svega, strah.
