Recenzija – “Not To Disappear” (Daughter): Dajte joj priliku i nećete ostati razočarani
Nakon 2013. i prvog studijskog albuma “If You Leave”, konačno smo, tri godine poslije, dočekali i novi uradak hvaljenih Britanaca iz benda Daughter. Naziv ovoga je “Not To Disappear”, a on se jako malo razlikuje od svog prethodnika – kako žanrovski, tako i tematski. Ipak, iako su Britanci odlučili ostati vjerni žanru i zvuku koji ih je gurnuo na svjetsku scenu, moram reći kako je na novom albumu svejedno primjetan veći odmak od tog indie folk prizvuka koji članovi Daughtera tvrde da sviraju. I na prvom ga je studijskom izdanju teško za locirati, a na ovom o njemu nema ni riječi, već “Not To Disappear” smatram jednim od boljih post punk revival albuma izašlih u zadnjih nekoliko godina.
Novi Daughter zvukom više podsjeća na White Lies ili Editors nego na, također velikane post punk revivala, Interpol. Album je više usmjeren na gradnju atmosfere, a glavnu riječ, i doslovno, ima vokal zbog čega me glazba više podsjeća na ove prve, nego na Interpol koji je poznat po svojim melodijama i kompleksnoj igri instrumenata. Glas je, rekao bih, i središnja točka izdanja, a smirujuće, melankolično i ponešto dublje trzanje glasnica Elene Tonra tu poziciju i zaslužuje. Tonra se u svakom trenutku nepogrešivo slaže s glazbom i ovakvo vladanje glasom pridonosi sveukupnom doživljaju glazbe i tako je i naglašava. Na taj je način stvorena atmosfera koja prožima cijeli album – osjećaj izgubljenosti, besciljnog lutanja i težine.
Stihovi su pak drugi par rukava. Tekstovi nisu pretjerano duboki i one koje sam i uspio zapamtiti na njih se moram i požaliti. Očito je da se na njima nije toliko radilo i mislilo koliko na samu glazbu jer oni više pašu kontekstu svakodnevnog govora odnosno svakodnevnih besmislica, nego riječima primjerenima za neki umjetnički rad. Ovo nije primjetno samo u riječima, već na trenutke i u načinu pjevanja, bolje rečeno govora. Najbolji su mi stoga oni koje nisam niti primjetio, pa onda i zapamtio, dok mi stihovi pjesama Doing The Right Thing’ Alone/With You ili Mother ne izlaze iz glave. Na prvim dvjema pjesmama imam osjećaj da se moglo poraditi, a baš ta Alone/With You najbolji je primjer onih svakodnevnih besmislica na koje sam se požalio.
Unatoč tomu, opet moram pohvaliti vokal koji se na singlu Doing The Right Thing u jednom dijelu toliko prelijepo stopi s bas gitarom da zajedno stvore jedno zbilja posebno iskustvo. Mother je stvar u kojoj to stavljanje tekstova u drugi plan kulminira tako da ostaje mirna, lijepa pjesma s pretjeranim tekstom. Možda i sam pretjerujem, ali vjerujem da stihovi uz ovakvu glazbu trebaju biti poetičniji, pa čak i nerazumljiviji, nikako eksplicitni jer to značajno može odmoći ugođaju koji cijelo izdanje tako lijepo gradi. Zato sam i skloniji White Liesima za koje smatram da to savršeno rade. No ipak, ovo je više razmišljanje izgrađeno na osobnim preferencama, negoli što je konstruktivna kritika. Sve u svemu, zaključujem da poneka stihovna nespretnost nije ozbiljnije naštetila albumu.
U svakom slučaju, “Not To Disappear” ne zaslužuje tek jedno preslušavanje. Za to mogu sam sebi najbolje poslužiti kao primjer. Sjećam se da je prvi puta kada sam si pustio novi Daughter bilo sunčano jutro i slušajući ga jedva sam čekao da prođe tih 47 minuta. Bilo mi je iznimno dosadno i nezanimljivo. Ali kad sam si ga opet pustio isti dan navečer, mrtav umoran nakon cijelog dana provedenog vani, on mi je od prve pjesme ‘sjeo’. Zato, svaki puta kada sam ga išao ponovo preslušavati, to je u pravilo bilo kasno navečer i svakim novim puštanjem album mi je postajao jasniji i sve njegove teze polako su se kristalizirale. Tako se moje mišljenje od početnog neoduševljenja drastično promijenilo i pretvorilo u oduševljenje i vjerovanje kako je ovo, doista, jedan od kvalitetnijih albuma svojega žanra u zadnjih nekoliko godina. Ovo je izdanje kojem treba dati priliku, a svakim novim slušanjem ono će vas sve više i više nagrađivati.
Posebno želim istaknuti pjesmu How koja ima divnu melodiju koja vodi cijelu pjesmu za koju vjerujem i da mi je odnekud poznata, ali o tom potom. Dojmila me se i pjesma Fossa koja me uvelike podsjeća na The National, pogotovo s tim relativno naglim prijelazom na refren. Ova bih dva uratka izdvojio, zajedno sa singlovima Doing The Right Thing i Numbers (što, po mojem mišljenju, nije jednostavno prevesti kao Brojevi, već je riječ o jako dosjetljivoj igri riječima kojom se misli na riječ numb (utrnut/(o)), odnosno komparativ množine te riječi u bilo kojem rodu na hrvatskom jeziku ako uopće tako nešto postoji ili ako je, uopće, ovako nešto moguće prevesti. Ne dajte se zbuniti!). Na kraju ovoga paragrafa spomenut ću i Not Care koja mi se također svidjela, a zapamtio sam je jer je, kao prvo, najbrža pjesma s cjelokupnog uratka, a onda i zbog lako pamtljivog refrena koji me zarazio.
“Not To Disappear” obiluje i tim dijelovima pjesama inače karakterističnim za Editorse. To su ti strogo instrumentalni dijelovi koji se pojavljuju najčešće nakon refrena ili na kraju te koji su nešto brži i služe za nabrijavanje publike. Ovdje ne smijem zaboraviti istaknuti prije spomenutu Fossu, a onda i To Belong. Upravo zbog toga vjerujem da će album jednako dobro, ako ne i bolje, biti predstavljen i na live izvedbama. Ono što svaka dobra recenzija i rad uopće sadrži to je zaključak. Ja u svome neću duljiti. Sve što ovome albumu treba jest prilika koju, ako dobije, sigurno neće propustiti.
