Recenzija – Odred za baštinu: Maintenir. Sačuvati.
Prekjučer, 19. travnja 2013. godine je otvoren Muzej povijesti poljskih Židova u Varšavi. Jučer, 20. travnja je bio Hitlerov rođendan. Možda ne postoji bolji termin za objavu recenzije ove knjige. I dok sam autor u predgovoru bilježi retke o tome kako nas je većina svjesna da je Drugi svjetski rat bio najrazorniji rat u povijesti i da znamo za goleme ljudske žrtve, ipak, pitamo li se kako su umjetnička djela uspjela preživjeti rat? Tko je ublažavao štetu na arhitektonskim ostvarenjima diljem Europe? Kao odgovor na ta pitanja nastaju ideje. A tu počinje priča. Priča Roberta M. Edsela.
Iako pomalo osporavani i definitivno javnosti nepoznati, rijetko kada možemo na tako ozbiljna pitanja dati direktan i jednostavan odgovor – Odred za baštinu. Skupina ljudi u vojnom sastavu zapadnih saveznika od 1943. do 1951. godine junaci su istoimenog romana. Tijekom okupacije Europe, Hitler i nacisti izveli su “najveću pljačku u povijesti”, pri čemu su za Treći Reich skupili i odnijeli više od pet milijuna predmeta od iznimne kulturne važnosti. U tim dijelovima ratnog meteža nastupala je oskudna ekipa i šačica ljubitelja umjetnosti koji su djelovali u odjelu Monuments, Fine Arts and Archievs – MFAA (Odjel za spomenike, likovnu umjetnost i arhive). Bila je to smiješno mala skupina ljudi u vojsci koja je brojila milijune boraca, piše Edsel. Uistinu, tek nekoliko kapljica vode u čitavom moru. Stvaranje MFAA-e bio je eksperiment jer se dotad u povijesti borbenih operacija nije oformila skupina organiziranih ljudi koji će brinuti da se u ratu spomenici što manje oštete, a kulturna baština očuva.
Volim novac ili volim umjetnost? Spojivo?
Hitler je sanjao o velikoj Njemačkoj, o carstvu. Ironično je, no možda su i pred kraj rata, kada je Hitler bio svjestan poraza, umjetnine bile jedino do čega mu je stalo.
Još je kao mladić sanjao da će postati slikar i arhitekt. Taj se san rasplinuo kada ga je skupina navodnih likovnih kritičara, za koje je bio uvjeren da su Židovi, odbila na prijamnom ispitu na bečkoj Umjetničkoj akademiji. Očajan, sljedećih je desetak godina lutao, živeći praktično na ulici, dok mu se nije ukazalo njegovo poslanje. Njegova sudbina nije bila da stvara, već da obnavlja. Da očisti, a zatim sagradi. (Edsel, 2013:15)
Kad čovjek vidi takvu sliku naslonjenu na zid na nekome zapovjednom mjestu izrešetanome mecima, u svoj toj prljavštini, tek mu tada postane jasno da su i i umjetnička djela dio ovoga svijeta. Predmeti, krhki i lomljivi, nezaštićeni i mali. Dijete na dječjem igralištu čini se sigurnim, no kad ga vidimo samog na njujorškoj Aveniji Madison, to izgleda zastrašujuće (Edsel, 2013:151).
Hitler je sanjao o Führermuseumu. Njime se planirao osvetiti za odbijenicu bečke Umjetničke akademije. Montecassino – tisuću godina stara opatija, zatim povijesna opatija u mjestu St. Sauveur-le-Vicomte služila je Nijemcima kao skladište minicije, pa su je Saveznici unišili udarima iz zraka, crkva Notre-Dame koja je bila tek brdo kamenja visoko sedam-osam metara… Rat ne bira!
Osim izlaska na teren i ublažavanja i sprječavanja daljnjeg uništavanja crkvi, katedrala, utvrda ekipa Odreda za baštinu susrela se pred kraj rata sa silaskom u rudnike diljem Njemačke gdje su bila skrivena ukradena djela.
Većina djela je spašena, no mnoge umjetnine koje su imale potpis poznatih židovskih umjetnika Hitler je dao spaliti i time ih povijesno odnio u nepovrat. Kada govorimo o Odredu za baštinu govorimo o skupini ljudi koja je bila na prvoj crti bojišnice kako bi spasila kulturnu baštinu. Zapamćeno je da su u 10 dana kustosi i ostalo osoblje Louvrea uspjeli iznijeti 4000 umjetničkih djela. Time su preduhitrili Hitlerove poslanike. U cijelom timu Odreda za baštinu posebno se ističe jedna žena, kustosica u francuskom muzeju Jeu de Paume – Rose Valland. U muškom svijetu tog vremena odigrala je veliku ulogu i bila špijunka.
Edselova knjiga Odred za baštinu nije knjiga od nekoliko tisuća stranica. Ovo je knjiga od nepunih 500 stranica. No ne treba podcijeniti ‘težinu’ samog gradiva. Prepuno povijesti, biografija, doživljaja iz umjetničkih krugova i opisa umjetnina, ovo je djelo jedna od onih “must have” knjiga. Ovo nije samo knjiga za opuštanje pred spavanje nego ono što su književnici davno još nastojali staviti u prvi plan – knjiga koja nas ne samo zabavlja, nego i podučava. Jer na zanimljiv, laički način iz Odreda za baštinu može se naučiti o Drugom svjetskom ratu mnogo detaljnije (i na mnogo zabavniji način) nego iz srednjoškolskih udžbenika. Knjigu možete nabaviti u izdanju nakladničke kuće Fraktura. Da je tema zanimljiva i da se o njoj treba govoriti kako bi se narod osvijestio, ali ujedno i odao počast svim članovima Odreda dokazuje i novi projekt iz Hollywooda. George Clooney priprema film na tu temu. O samom filmu pisali smo OVDJE. Snaga i pokretač cijele ideje Odreda za baštinu u vremenima bezvlašća, George Stout izjavio je: Pravi, precizan stručnjak prvo obavi analizu. Tek tada odlučuje. Jer drugačije se ne može. Pronaći, restaurirati no prije svega ‘maintenir’. Sačuvati.
