Recenzija – “Outer Edges” (Noisia): Ispitivanje granica zvuka elektronike
Šest su godina fanovi čekali da Noisia izbaci „Outer Edges“. Službeni datum izlaska bio je 16. rujna – kažem bio jer je album procurio skoro mjesec dana prije. Njihovo najnovije audio-vizualno iskustvo oko turneja bilo je svakodnevno pumpano u medijima. Sve pripreme, pretprodaje i utrošeni trud i vrijeme potonuli su do dna brže od debelog turista. Nije mi samo jasno na koji način je to sve tako ispalo. Produkcija njihova, label njihov i sve između toga njihovo. Ako je bilo nekog posrednika onda bi se to trebalo znati. Ili bi trebali staviti malo bolju šifru na svom firewallu. A možda je to sve jedan fini marketinški potez njihovih PR-ovaca. Odličan guerrilla marketing. Mogu samo nagađati. Njihova službena izjava je preduga pa prenosim samo najzabavniji dio, ostatak pročitajte na njihovim stranicama:
Thanks to whoever leaked our album, next time please do it after the album is out, maybe we can coordinate? Oh wait, that wouldn’t really be leaking… And besides, we don’t negotiate with terror..leaking persons. No, instead we will fold, and adjust our entire strategy. Take that! We hope you get stung by a lot of mosquitoes this summer, and maybe also next summer.
Ovaj je album jedan veliki eksperiment, kao što je nekad bio njihov prvi album “Split the Atom”. Eksperiment je sam po sebi uspio jer su u mnogim pjesmama spojili nespojivo te su i dalje ostali majstori svog zanata. Kažu da im je svaka pjesma privatni otočić. Ali onoga što je njihov potpis, a to je neurofunk podžanr drum and bass glazbe, na oba albuma ima najmanje. Zato je široka i šarolika lepeza raznih žanrova zastupljena i na ovom albumu. Transcendirali su se od svog baznog žanra i uzgojili neki svoj sasvim drugi svijet. Hrskavi urnebes, prepun zanimljivih perkusija i basova koji kidaju živce susjedima. Mračne atmosfere i nekoliko tona težine pruža sve što jedan njihov prosječan fan očekuje. Dečki su zaista majstori svog zanata. Thijs, Martijn i Nik dizajniraju zvuk izvanserijski.
Sve gore navedeno je super, ali od 18 pjesama u uhu su mi ostale samo Motion Blur, Anomaly i Straight Hook. To je ipak stil koji osobno najviše preferiram; što ne znači da ostale nisu dobre. Ne brojeći prvu i zadnju jer su intro i outro te jednu kao presjek na pola albuma, 15 raznovrsnih skladbi nalazi se na albumu. Voodoo, Vigilantes i The Entangled u nekom su trap/glitch stilu. Onaj stari i ženska koji u spotu za Collider jedu dlake s krafne… Svaka čast ekipa, imate tvrd želudac. Spot totalna apstrakcija. Mantra mi tek u drugom djelu postaje zanimljiva. Miniatures je jedina traka na albumu koja je obojena svijetlijim tonovima od ostalih. Surfaceless je laganija i kratka pjesma koja služi kao oznaka pola albuma. Tentacles i Get Deaded imaju trunku jump-up stila.
Svaka je traka na albumu mini remek djelo elektronske glazbe, no to se i očekivalo od takvih teškaša kao što su oni. Tko se nađe 2. rujna na Outlook Festivalu neka ih ode poslušati/pogledati uživo. Ne sumnjam da će napraviti spektakl. Zavidim vama koji idete.
