Recenzija – “Plavko” (Strobelyx): Kako zvuči svemir
Priča iza “Plavka” počinje 2013. godine, a projekta Strobelyx još i prije. Janko Novoselić, mastermind i jedini član Strobelyxa, priča kako je u početku postojala hrpa obojanih singlova imena Yellowyx ili Purpleyx, a među njima nalazio se i onaj jedini koji je preživio to razdoblje – Bluelyx. Bluelyx se Novoseliću očito najviše dopao te je ubrzo i razmontiran, sempliran i uređen za live nastupe. Iz toga je nastala nova verzija pjesme koja je zaslužila i novi naziv pa joj je na rodovnicu upisan naziv “Plavko”, što je slobodni pokušaj prijevoda riječi Bluelyx. Na ovaj način pjesma ima dijelove originala, ali njen identitet potpuno je nov i promijenjen.
To je, možemo reći, povijest Plavka, a na Svjetski dan svemirskih letova, 12. travnja dočekao nas je isti taj Plavko u originalnom miksu s još dvije pjesme koje su, mislim da je najbolja riječ ovdje za upotrijebiti, tumačenja originala koja se, jasno, zovu Plavko. Nakon upoznavanja s izvornom pjesmom slijedi preslušavanje Plavka (Strobodrum Respace), a sve već završava Plavkom (Kozmolyx Reorbit). Imena drugih dvaju Plavka spojevi su imena Strobelyxa i Kozmodruma, još jednog Novoselićevog projekta čijem se spojem naziva pokušalo ukazati da dva benda nose više sličnosti no razlika. Osim svega ovoga važno je i reći da je drugi album iz radionice Zona Muzike, čiji redni broj piše u gornjem desnom kutu kojeg bezobrazna ptica nastavlja ignorirati isto kako je i prvo Kozmodruma, posvećen kozmonautu Juriju Gagarinu, odnosno prvom ljudskom letu u svemir letjelicom Vostok 1 koji je trajao jedan sat i četrdeset i osam minuta na već spomenuti datum 1961. godine. Vjerujem da je to i razlog zašto je ovo izdanje ovoliko kratko. Upravo da i samo simbolizira prvo čovjekovo otisnuće izvan Zemljine atmosfere. Plavko je sniman u Advarzel Studiu u Zagrebu, a sadrži i nešto činela koje je snimao Damjan Blažun na SAE Institutu u Ljubljani.
U punom smislu riječi ovo je izdanje besciljno, puno lutanja, prebiranja, nagađanja, pronalaženja i traganja. Iako za opisivanje glazbenog djela ovakvi epiteti mogu poprimiti izrazito deminutivno značenje, ovom izdanju oni laskaju. Najveća inspiracija Janku Novoseliću je svemir koji je izrazito utjecao i na ”Plavka”, a prije njega i na Kozmodrumov ”Na Tragu Satelita”. Ovim dvama izdanjima dobili smo glazbene epopeje koje savršeno opisuju hipotetska, još nezamisliva putovanja svemirskim prostranstvima. Dobili smo upoznavanje s nezamislivima, susretanje s dalekim i pokušaj razumijevanja nečega nerazumljivog, neljudskog, zapakirano u ono i ondje što je možda i najljudskije – među ritam i tonove. Zato se utoliko ne slažem s Novoselićem kada kaže da je ovo glazba za buduća svemirska putovanja. S tim dijelom se zapravo slažem, ali s izvorom ovog zvuka ne. Dok se on nada da će njegovu glazbu možda slušati astronauti na budućim svemirskim ekspedicijama, ja vjerujem da je oni neće moći ne čuti. Ovo nije glazba koja se sluša u svemiru, ovo je glazba koju svemir proizvodi; koja toliko onomatopejski savršeno zaokružuje ljudski strah, zbunjenost, zabrinutost i divljenje nečemu što je toliko veće i moćnije od njega samoga. Ogromne zvijezde, njih neprebrojivo mnogo, neshvatljivo razbacane po svemirskom ništavilu… Tako ja slušam ovu glazbu.
Ovaj onomatopejski moment stoga nije samo zanimljiv nego i osvježavajuć u glazbi. Dok su eminentni svjetski kompozitori pokušavali svojim skladbama oponašati zvukove ptica, pasa ili drugih životinja, sada se ta ista stilska figura s ovozemaljskog prebacuje na onozemaljsko. Sada nam po prvi put crne rupe počinju pjevati, galaksije kreću svirati, a osim asteroida i svemirske prašine po Zemlji počinju padati tonovi. Kako su ljudi s filmskog platna postepeno počeli dobivati boju pa onda i glas, sličan se proces sada počinje događati i sa svemirom. On se humanizira. Postaje nam bliži; mi ga činimo sebi bližim – znanstveno i umjetnički. Svemir više nije nešto nezamislivo ili nešto što možemo samo promatrati i o njemu maštati, već nešto gdje ćemo sutra biti. A tako nečemu što je toliko izvjesna i sigurna budućnost naše nam ljudskosti koju dijelimo, onda je red takovu nečemu i dati ono nešto prema čemu se mi ljudi razlikujemo; prema čemu razlikujemo oca od brata, majku od sestre, prijatelja od neprijatelja. Jedno od konstitutivnih odrednica ljudskog prepoznavanja – glas.
A ovakve glazbe nam treba. I treba nam je iz više razloga. Kao prvo, dokazano je da odlično prolazi kod publike, a osobno mogu reći da mi se ovakve glazbe teško zasititi. To je prvo. Sebičan razlog. Radite je zbog mene! Drugo je to što je svemir nijem. A tako je možda i bolje – kaže fizika. Jer da u svemiru nema vakuuma, već da postoji neki plin koji je sposoban za prijenos zvuka, ista ta fizika tvrdi da bi u svakom trenutku mi Zemljani čuli zvuk koji je jednak mlaznom motoru koji se pali tek nekoliko desetaka metara od nas koji bi emitiralo samo naše Sunce. Kakvim bi onda zvukom vrištao cijeli svemir?! Ne želim znati. Iskreno ne želim. Ja sam više osoba koja bi napravila svoj ‘svemir’ i onda u njemu živjela, a u mojem svemiru Strobelyx je soundtrack, soundtack koji neodovljivo podsjeća na svaku Nintendo igricu koja ima svemirsku tematiku. Možda me zato Strobelyx toliko i podsjeća na svemir… U svakom slučaju, ovakve glazbe treba više. Kada jednom krenu na duga putovanja svemirskim prostorima, ljudima će trebati glazba, a bolje glazbe za ovakve pothvate od ove nema. Ja to ovako gledam. Strobelyx i Kozmodrum – istraživanje svemira; Seven That Spells – osvajanje svemira.
