Recenzija: Pretenciozna nogometna štorija („Pelé: Birth of a Legend“; Jeff i Michael Zimbalist)
Najčešće „velikim“ osobama ne treba velika priča koja stoji iza njihova uspješnog života. Mnoge karijere stvorene su i na velikim pričama koje su polučile još uspješniji njihov nastavak na poslovnom planu, ali nikad se ne bi previše trebalo otići u neke mitove i legende koji postoje da bi bajka izgledala još raskošnija. Redateljska braća Zimbalist poznatija su po svojim pričama s južnoameričkih prostora i na posljednjem projektu uhvatila su veliki zalogaj: na koji način uprizoriti priču o jednom od najvećih i najboljih nogometaša svih vremena? Po nekima možda i najboljem koji je kročio na zeleni travnjak, ali to je rasprava za neke druge prigode. Uhvatiti se u koštac s pričom koja može otići u dvije krajnosti nije lako. Pogotovo ako znate da će i sam nogometaš sudjelovati u snimanju filma, a po mnogim izjavama, Pelé posljednjih godinama zaista voli da se o njemu priča kao o najvećem. Tu može doći do pomanjkanja samokritičnosti, mitomaniji i općenitom preuveličavanju te prisjećanju kako je prije bilo bolje.
Sto puta viđena priča o tome kako je prije bilo bolje ovaj puta je prikazana i na takav način. Prije nego vidimo što nam se ponudilo u aspektima producentskog tima i što uvelike fali filmu, pogledajmo prvo što scenarij kaže. A scenarij kaže sljedeće: u priču ulijećemo 1950. godine. Brazil je domaćin svjetskog prvenstva te godine i poražen je u finalu od „malenog diva“ Urugvaja i to za stanovništvo znači samo jednu stvar – tragediju. I to tragediju u rangu najvećih grčkih. Siromašni i ovako imaju dovoljno briga pa im nogomet, kao jedina pozitivna stvar u životu, znači više od njega samoga. Svi su svjesni da brazilska reprezentacija više ne može igrati gingu, način igre koji se temelji na skoro pa žongliranju loptom. Stvar koja je tako specifična za brazilske igrače više im ne pomaže u pobjeđivanju jer su protivnici taktički i trkački potkovaniji te uz dozu agresivnosti, njihova igra se vrlo lako „uguši“. Pelé (Kevin de Paula) kao devetogodišnjak to promatra kroz svoje mladenačke oči i s prijateljima po cijele dane napucava loptu napravljenu od čarapa i ostalog rublja. Već vidimo što se ovdje događa i sve nam je jasno čim nam prva scena in medias res sa Svjetskog prvenstva u Švedskoj 1958. prikazuje Peléa kako izlazi na teren. Put između prikazan je kroz dječju igru, nepodopštine, ali i tragične situacije koje su izgradile brazilskog čarobnjaka kao čovjeka i nogometaša.
Pelé tehnicira s mangom, na terenu može igrati bez suigrača i ima problema s nešto starijim i bogatijim dječacima koji u njemu vide običnog siromaha koji će im za koju godinu prati zahode. Kako to u životu biva (ili za neke ipak ne), tijekom jednog nogometnog turnira Peléa je spazio skaut nogometnog kluba Santos. I za nešto upućenije u nogometnu historiju tu priča dobiva nove konture koje su opstale do danas. Put od favele Sao Paola do lijepog terena nogometnog kluba Santos fizički možda i nije dalek, ali unutarnje putovanje koje je ujedno značilo i odrastanje je vrlo dugo. Pelé to spoznaje po putu. Najbolji je igrač kluba, oduševljava svojim potezima, navijače diže na noge nekoliko puta tijekom utakmice i spreman je za reprezentaciju. U reprezentaciji vlada čemer i jad, trener im ne dopušta gingu i očekivanja velike nogometne nacije poput Brazila sigurno ne mogu pasti u noge jednog sedamnaestogodišnjaka. Naravno, taj dječak je Pelé i ostaje dosljedan svojem načinu igre. Ono što se događa na filmu, zaista se dogodilo i u stvarnosti. Prošlost nas uči da je Brazilac te godine bio najbolji igrač i strijelac turnira, a neki njegovi rekordi još dugo nisu bili oboreni. U to vrijeme, izgledao je poput nogometne verzije Isusa koji je na terenu sposoban učiniti sve.
Nažalost, redatelji i producenti doslovno su shvatili Peleovu mesijansku ulogu. Realnost se u tom pogledu čini ravna onoj u kojoj Tsubasa Oozora kroči kroz travu ili ako ćemo ostati na filmskom primjeru, jako lošem primjeru Goala. Realnosti ne doprinosi ni govorenje tečnog engleskog jezika u brazilskoj favelskoj prašumi, a portugalski se jezik eventualno može čuti kod kratkih odgovora ili vikanja. Film se u potpunosti posvećuje Peléu kao vrhovnom nogometašu, ali ne umanjuju se zasluge i sporednih uloga njegova oca i majke, prijatelja i par igrača koji su bili bitni za osvajanje trofeja 1958. godine. Kamera se tijekom utakmica nalazi na terenu te je vrlo dinamična i lijepo nam dočarava stanja igrača i njihove mogućnosti s loptom. Efektna, koloristična i romantizirana situacija evocira nam vremena kad se nogomet igrao samo kao obična igra između dvadeset dvije osobe.
Specijalni efekti korišteni za popunjavanje švedskih stadiona nisu prenapadni i čine se uvjerljivijima te je na tom području sve urađeno holivudski. Sad se nećemo ni lagati pa reći da je ustvari najveća zamjerka filmu baš taj utjecaj. Sve teži spektaklu i irealnome i ponekad se previše ode u tu krajnost. Umjesto da to bude priča kakvu nogometni velikan zaslužuje, otišlo se u neke stvari koje samom nogometašu nisu potrebne. Kao da se željelo pokazati da je on najveći i jedini na nogometnom tronu koji je poslije njega još par puta evoluirao. Nema potrebe za činjenjem stvarima većim nego što jesu, a ovaj film kao da se trudi prikazati nogomet većim od života. Laganu zabavu koja ne donosi Peléa u cijelosti već samo njegov površinski dio prije bih preporučio ljubiteljima filmova poput već prije navedenog Goal, The Game of Their Lives i Bend It Like Beckham. Što se tiče Edsona Arantesa do Nascimenta, o njemu će se uvijek pisati raznorazne legende i epske priče pa slobodno možete pogledati nešto bolji uradak, u vidu dokumentarca, Pelé Eterno.
