Recenzija – “Prisoner” (Ryan Adams): Zatočenik ljubavi i vremena
Sredinom veljače objavljen je “Prisoner”, novi studijski album Ryana Adamsa. “Prisoner” je autorski nasljednik albuma “Ryan Adams” objavljenog 2014. godine, dok je kronološki naslijedio prije dvije godine objavljeni “1989”, album na kojem je Adams obradio istoimeni uradak Taylor Swift. Ne samo da ga je obradio već će mnogi reći kako je Ryan svojim obradama pojeo Taytay, ali i uopće predstavio njen opus dijelu publike koji, bez njegovih obrada, vjerojatno nikada i ne bi čuo za nju. Kantautor lirskih balada, sklon alt-country zvuku i kopanju po svojim reminiscencijama, na “Prisoneru” donosi dvanaest novih pjesama u koje vrijedi uložiti vrijeme.
Kad „Heartbreaker“ postane heartbroken
Ako i ne znate da je Adams relativno nedavno prošao turbulentno razdoblje u privatnom životu tijekom kojega se rastao od svoje supruge, glumice i pjevačice Mandy Moore, prilikom preslušavanja „Prisonera“ ćete to primijetiti ili ćete barem okarakterizirati Ryana kao pomalo wertherovski nastrojenoga junaka. Za one bolje upućene, poznati je par civilizirano prekinuo početkom 2015. godine, ne iznoseći pritom nikakvo prljavo rublje po medijima. Umjesto u iznošenje žuči i blaćenje jedan drugoga, bivši su supružnici kanalizirali emocije u ono u čemu su najbolji – umjetnost. Ryan je tako emocije pretvorio u glazbu, a Mandy u ulogu Rebecce Pearson u popularnoj seriji This is Us.
Sanjivim albumom dominira miješanje alt-conutryja i folk rocka, a sve je začinjeno zanimljivim gitarskim dionicama i Ryanovim eteričnim, rašpastim glasom. Album, koji je producirao sam Adams, otvara najavni singl Do You Still Love Me? koji savršeno određuje daljnji tijek albuma i u osnovnim crtama podvlači osnovne misli koje su na njemu ukoričene. Od prve do posljednje pjesme Adams kao da preživljava sve faze prekida, od početnog odbijanja prihvaćanja istine preko To Be Without You u kojoj prolazi fazu rezignacije i pomalo se miri s istinom, pa do posljednje We Disappear i konačnog triježnjena u kojemu se ipak budi nada da će sunce možda već sutra ponovno zasjati.
Ryan i Mandy, Jack i Rebecca
Doomsday je primjer da je manje uglavnom više. Njegova mu je draga obećala da će ga voljeti do Doomsdaya (sudnjeg dana) i on sad ne zna kako se boriti sa svojim osjećajima. Stihovi su krajnje jednostavni, puno je ponavljanja, a melodijom dominira zvuk usne harmonike koji zaokružuje ovu minimalističku priču. Sve su numere s albuma iznimno živopisne i kao da je moguće naći pjesničke slike u svakoj od njih. Svaka od njih aktivira različite asocijacije pa me tako Haunted House na prvo slušanje podsjetila na posljednju epizodu prve sezone This is Us u kojoj glavnu ulogu tumači „opjevana“ Moore. Ako niste gledali, a možda planirate, nemojte čitati, spoilat ću. Scena u kojoj Jack (Milo Ventimiglia) napušta obiteljsku kuću Pearsonovih nakon svađe sa suprugom Rebeccom (Moore) kao da je rađena prema stihovima Haunted House. Nekad sretna kuća sad je prazna, ostale su samo samoća i usamljenost koje progone.
“Prisonerom” je Adams učvrstio svoje mjesto na vrhu ljestvice današnjih kantautora. Njegove su pjesme lirične, prožete metaforama i intimne. Nema pretencioznosti i pretjeranih kićenja stihova i melodija. Suštinu čine akustične gitare i jedan ogoljen vokal. Dobra je vijest što svi hrvatski ryanoljupci neće morati dugo čekati da čuju “Prisoner” uživo jer već 13. srpnja Ryan dolazi u zagrebačku Tvornicu kulture. Koncert organizira Los Angeles Agency, a karte su već u pretprodaji po cijeni od 130 kuna (od prvoga svibnja cijena im se penje na 150 kuna, a na dan će koncerta koštati 170 kuna). Nakon odslušanoga “Prisonera” i podsjećanja na sve prijašnje uratke, ja sam sigurna gdje želim biti 13. srpnja.
