Recenzija – “Put” (Franolić & Ćulap & Jovanović): Glazba nježna poput svile
Tri instrumenta kao tri niti isprepliću se kroz deset skladbi u sjajnu glazbenu tkaninu, kao da nas žele provesti putem svile.
Na taj put svile, sretnici koji su prvi uspjeli doći u posjed ovog albuma, šarenog poput bosanskih behara u proljeće a na trenutke živog poput vrela i oštrog poput sablje, imali su priliku putovati ne samo kroz prostor nego i kroz vrijeme. Sam album “Put” je toliko transcendentalan da vrijeme gotovo staje. Dapače, opaska nije napisana lošom namjerom, jer se tempo mijenja od skladbe do skladbe i pruža puno bogatstvo tonova koji će vam ispuniti dušu.
Već prva numera naziva Jasmin donosi temu koja je tako protkana kroz cijelu kompoziciju, žice uda čine svoje i, vjerujte, čut ćete podsvjesno, htjeli ili ne, taj zvuk još dugo, dugo vremena. Dok se na Moj Behare doslovno čuju jecaji i plač usne harmonike virtuoza Marka Jovanovića. Nekako izgleda kao da je baš u Sab-A’a unio svoje najdublje emocije, a boje svoje aure prenio u vapaje instrumenta. Možda i najšarenija na cijelom albumu, Kanjira, šarena poput perzijskog ćilima, donosi izvanredan ritam Kamenkovih udaraljki. Zaista izroni primisao Omen est nomen.
Dobrodošli na gozbu zvukova
Ćulap je takav perkusionista da bi i laganim zamasima svojih dlanova ili palica po kamenju orijentalnih visoravni svakoga doveo do ekstaze. Iznimna je obrada jedne od balkanskih himni svih vremena, Stade se cvijeće rosom kititi, nešto polaganiji uvod da bi se virtuozi udružili, ubrzali tempo i izveli skladbu koja je dostojna statusa instrumentalnog evergreena. Put završava nešto mističnijim Humom, koji s predhodnom Bujrum kao da nas poziva da se pridružimo svi zajedno gozbi zvukova koje su nam Dražen Franolić, Kamenko Ćulap i Marko Jovanović nesebično priredili.
