Recenzija – “ The Serenity of Suffering” (Korn): Igramo na sigurno ali radimo to žestoko
Vratio se glavonja
Pioniri nu-metal pravca ne posustaju u svojoj 26 godina produktivnoj karijeri. A ta karijera broji za sad dvanaest albuma i sve je izglednije da ide dalje. Konačno novi Korn zvuči skoro kao stari Korn. Ne kažem da su izleti u dubstep/elektronika vode bili promašaj, ali mnogi fanovi bojali su se da su ih izgubili. “The Path of Totality“ (2011) bio je zanimljiv i uspješan eksperiment. Uostalom, na tom su albumu radili velikani dubstep i drum&bass glazbe Noisia, Skrillex, Excision, Datsik i Feed Me/Spor. Na tom albumu utjecaj tih moćnika čuje se u svakoj pjesmi, dok je na “The Paradigm Shift“ (2013) utjecaj manji. A možda je čovjek odluke bio Brian “Head” Welch koji se vratio u standardnu postavu. Prvo se pridružio 2012. godine i to slučajno na Carolina Rebellion festivalu, a službeno tamo negdje 2013. godine.
Korn nostalgija
Na omotnici je dobro mi znan plišanac s albuma “Issues”. Zanimljivo, na eBay-u se našla replika pa tko želi može za nju izdvojiti 35 eura. Instrumentalno najzahtjevniji i najviše „heavy“ album do sada. Elektronika je svedena na minimum i upotrebljena je sporadično tek toliko za jači utisak. Ali kao da se oštrica noža nakon toliko godina malo istupila. Nakon nekog vremena dobiješ osjećaj da, iako su moćni, neki riffovi već su upotrijebljeni u prošloj stvari i dinamikom sviranja i tonovima. Iako growling i screaming zvuči demonski kad ih izbacuje Jonathan Davis, tekst je malo tanak i prožvakan. Možda su traume iz djetinjstva riješene i ne teži više prema samouništenju. Ovako ispada kao kad skrolaš po fejsu frenda koji samo hoće privući pozornost na sebe depresivnim statusima.
Zaintrigirao me Rotting In Vain. Toliko da sam morao tu pjesmu preslušavati do besvijesti (od prvog puštanja pa sada, brojka slušanja sigurno prelazi stotinu) i toliko da sam odmah zgrabio gitaru i odsvirao riff i power chord. Toliku navalu adrenalina od neke pjesme nisam već dugo iskusio. Jonathan je bacio svoj poznati scat, ali nažalost jedini na albumu. Radi se o možda najboljoj stvari na albumu i stavljam je uz bok hita Falling Away From Me. Objedinjuje cijeli materijal u jednu cjelinu, ali želiš još toga.
Još jedan koji vrišti
Svi mi znamo popiz* na raznorazne životne situacije. Insane kao penetrirajuća pjesma od početka onog glasnog urlika daje ti do znanja da sve ide izravno u facu. Jedino gostovanje na albumu je u pjesmi A Different World i to ne bilo kakvo već u moćnom vokalu frontmena Slipknota. Corey Taylor svoju ulogu u pjesmi postepeno nabrijava, ali moglo je to biti još mrvicu žešće. Grebanje igle po vinilu čuje se u Insane, Next In Line i Calling Me Too Soon što daje onaj old school nu-metal zvuk koji daje DJ.
Moji susjedi su imali suffering, a ja sam imao serenity. Sjeo mi je album unatoč tim nekim minusima kao što su tanki tekstovi i sličnosti među pjesmama. Još jedan mali minus bili su momenti kada je Davis počeo zvučati kao Marilyn Manson. Žestoka svirka nadoknađuje minuse, Ray je fino izmlatio bubnjeve, a prijelazi su famozni. Od prošlosti se ne živi, a njihova je utkana u metal anale. Iako su eksperimentirali u nedavnim albumima, ovim idu u dobrom smjeru svoje stare slave. Malo manje radio-friendly, generičkih melodija i manje klišeiziranih lirika. Dobar povratak u ono što su nekada dobro radili. A sad si idem ispeći kokice, pogledati film “Children of the corn“ i u pozadini slušati ovaj novi Korn. Baš sam corny.
