novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Recenzija – “Stol od trešnjevine” (M. Bodrožić): Pjevice ideologije

Foto: fraktura.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Arijeta Filipo, pariška studentica filozofije i berlinska kostimografkinja, Njemica dalmatinskih korijena koja je vezana uz neimenovano Sarajevo, donosi nam u sedam berlinskih dana stvaranja (sedam poglavlja) lijepu, ritmičnu i vrlo poetičnu prozu – fikcionalnu romanesknu autobiografiju Stol od trešnjevine (Marica Bodrožić, Fraktura, 2016.), drugi dio trilogije za koji je dobila Nagradu Europske unije za književnost.

Već poslovično karakteristično za sve novo što se danas piše, od poezije do drame, dobar, znakovit ili katalizatorski značajan dio sadržaja tvore inskribirane fotografije po čijim celuloidnim tijelima pleše deskriptivni ritam isto tako sintetičko-celuloidne književnosti.

Borba sa zaboravom

U takav okoliš prirodno je nalegao fragmentacijom suspregnut unutarnji monolog koji se, izuzmemo li nešto pripovijedanja, sastoji od živahnih lastavica motrenja, snatrenja, razmišljanja i, ponajprije, (lirskoga) sjećanja. Sjećanje mjestimice, i ne bez razloga, isklizne u mogućnost pamćenja i pavličićevski smisao zapisivanja i književnosti: “…što će nam rečenični znakovi, kad svejedno na kraju otplutamo u zaborav?”.

I sjećanje, i unutarnji monolog, i fragmentiranost odlično se ogledaju u povremenim govornim poteškoćama protagonistice koja je u djetinjstvu imala apsanse: “Svaki put kad bih shvatila da se nešto mora izreći, srce bi mi počelo glasno lupati. I umjesto da govorim, tada bih zašutjela”. Takva se iskazna praksa međutim metonimijski prispodobljuje i drugim likovima romana, koji u razgovoru ušute čim trebaju pričati o sebi, o nečemu intimnom (majka, Nadežda, Hiromi, Arik, Mischa; zapravo svi).

Grozd kulturnih citata

Protagonistica se izmjenično sjeća djetinjstva na Jadranu, ratova u bivšoj Jugoslaviji te studentskih dana u Parizu koje je provodila kao Bretonova Nadja (vjerojatno nije slučajno ni ime Nadežda jedne od likova) ili, pak, kao književna Amelie (iz istoimene francuske filmske uspješnice), drugujući s prijateljima Hiromi, Nadeždom i Mischom, ljubujući sa slikarom Arikom, te flaneurski lutajući ulicama, parkovima i pariškim kavanama…

Tvoreći na taj način grozd kojekakvih kulturnih klišeja i zrcalnih odraza koji iskre iz citata. Primjerice onaj, koji je među posljednjima Woody Allen iskoristio u jednome od svojih novijih filmova, o ljubavnom trokutu/višekutu oko slikara – egoističnoga umjetnika koji crpi energiju drugih osoba, a onda bježi u rilkeovsku i miłoszevsku samoću i stvara. Što u Stolu od trešnjevine Arik može činiti jer mu financijska pozicija omogućuje potrebnu scholé.

Ili pak onaj o schöngeistima, kakav je lirski subjekt-estet, koji, jedreći pariškim vedutama, vjeruju da će „samo ljepota jednoga dana izbaviti svijet“.

Svjetska književnost zapadnog kruga

Arijeta Filipo je, već istaknuta, nadrealistička Bretonova Nadja koja se samoodređuje Sartreovim citatom: „Čovjek koji misli stenje i razapinje svoj mozak, on zna da su njegova razmatranja uvijek samo mogućnosti, nikada izvjesnosti, on nikada ne zna kamo ide, svemu  je ‘otvoren’, a svijet ga smatra kolebljivcem.“

Ona je i Paul Celan, njemački Židov iz Rumunjske koji emigrira u Francusku: „…nemam ništa drugo osim same sebe: svoje obraze, oči, kožu, ruke, prste, svoje noge, usta, svoje uši. A ipak to što jesam nije samo moje tijelo, nije samo moja gola egzistencija.“

Ona je osobito i Patrick Modiano u identitetskoj potrazi unutar četverokuta ja, život, drugi, sjećanje: „Pitam se, u čemu je zapravo vrijednost pojedinca, kad ionako svi u određenom trenutku nestanemo u hrpi imena, brojeva i adresa.“

A ništa manje nije ni Dubravka Ugrešić (i Pont Mirabeau i balkanijada), koja pita i odgovara jaspersovski: „Tko sam ja bez drugih? Nitko. Jedino tako postojim, u vezi s ljudima, mjestima i krajolicima.“

Najzad, Arijeta Filipo je i sama umjetnica kojoj je dana dokolica, koja se kreće prostornim i kulturnim koordinatama samorečena Zapada, jezdeći duhovnom i fizičkom Europom, dakle Njemačkom i Francuskom, fino i pristojno (likovnost, fotografija, kostimografija, književnost, filozofija; Manet, Kiš, Celan…). Gospodskim četveropregom čiji kotači ispaljuju blato u druge kutke svijeta. U kojima su Sarajevo i Vukovar, Ceca i Arkan. Lepa Brena koja nagoviješta slobode po diktatorskim zemljama (Rumunjska i post hoc ergo propter hoc starih baka).

Pustoš. Kultura. Ideologija

Unutrašnja pustoš koja probija sadržaj manifestirana je od djetinjstva preko trauma tijela unutar (sado)mazohizma ljubavne veze s konzekvencama ne-suđenoga potomstva do ideološkoga bršljana. Unutrašnja pustoš reprezentira prazninu romana. Istina, na razini kompozicije, forme i slike, virtuoznoga, ali pomalo prazna. Celuloidna. Tipična predstavnika zapadnoga kruga prve, a poglavito druge polovine 20. stoljeća. Dakle. Blazirano. Dokono. Europejski.

„Što čovjek može doznati ako se u vlastitom životu kreće u jednom te istom radijusu i nikada nije prisiljen razmišljati izvan kruga onoga što poznaje?“ Ovaj upit vodi nas i do spomenutoga predivljala ideološkog bršljana.

Prava je šteta što je u umjetničku kuću ugrađeno toliko ideologije i to one shvaćene krajnje vulgarno i simplicistički, po mjeri strategija senzacionalizma masmedija i tabloida, miksajući sadržaje bez emulzije.

Dok je riječ o Parizu, Berlinu, Europi, to je lijepa književnost, dok govori o Balkanu – kako i samo ime govori – to je, premda želi i dalje biti lijepa književnost, ipak samo prizemna balkanijada s jedne strane. S druge je, pak, strane samo žalosna neupućenost. Površan eksklamativni pamfletizam upitne kompetencije, ali valjda iskrene namjere. No što je iskrenost? Samo uvjerenost da govorimo istinu, kako kaže veliki Selimović, a tko u to može biti uvjeren?

Bodrožić i ambivalentne ptice

Ako je koja oštrica i bila dobro usmjerena, svojom je izobličujućom hipertrofijom izletjela iz okvira, pa može se reći i dobroga ukusa. Dovoljno je samo istaknuti dva primjera. (1) O djetinjem karakteru u romanu razraslih ideoloških tvorbi govori sljedeća rečenica: „Budući da je studirao filozofiju, ljudi su ga u novoj državi odmah prihvatili kao autoritet.“ (2) O grotesknom karakteru političke književnosti / književnosne politike govori riječ zrakoplovilo (svakako nečiji concetto): ideološka lastavica koja je pobijedila one poetske – ptice umjetnosti.

Svi mi koji čitamo možemo žaliti što ovakvi odlomci nisu u cijelosti sašili ovaj književni kostimografski rekvizitarij:

“Kako umaknuti odbrojavanju pješčane ure? Curenje je skriveno u svemu. Kazaljke sata prate. Tik. Tak. Tak. Tik. Krmelji. Krmelji. Skoren san u mojim očima. Kamen pada u cisternu, zvone zvona, dijete vrišti kao da mu život duše o tome ovisi (jesam li ja to dijete koje vrišti i koje nitko ne čuje?). Jedna mu ruka daje pljusku; uspješno, njegove suze umiru. Samo je jedan pas svjedok. Nijemi. I kad bi znao govoriti, ne bi rekao ništa. Šavovi sudbine uvijek nastaju u rastancima. Pas trči preko ulice. Zrak bruji od kukaca. Gume škripe. Vrhunac ljeta. Jetka vrelina, zavičaj zmija. Sjećanje i sadašnjost. Buđenja. Mimikrije. Pomračenja. Prostorija po prostorija, novi život, život ispod života.”


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari