Recenzija: Odličan prikaz prvog financijskog sloma 21. stoljeća (“The Big Short”, A. McKay)
Sigurno ste se barem jednom u proteklih par godina zapitali kako i zbog čega je došlo do financijske krize koja je uništila Grčku, Island, Urugvaj i druge države svijeta, uključujući i Hrvatsku. Zasigurno ste se zapitali zašto ljudi tako lako i naivno ostaju bez domova, iako su ih pokušali osigurati na vrijeme. Priča koja stoji iza naslova filma Oklada stoljeća možda vam neće otkriti puno, ponajviše zbog same nemogućnosti poznavanja ekonomskih pojmova, ali kroz odličnu naraciju, glumačke izvedbe i scenarij, svakako će vas potaknuti za dodatni interes na tu temu. Film je s pravom nominiran za pet Oscara, od toga je sigurno najbitnija nominacija za Najbolji film. Redatelj Adam Mckay iza sebe nema previše naslova koji se bave ozbiljnim temama, osim naravno, ako u tu kategoriju ne stavljate filmove s Willom Ferrelom (Anchorman 1 & 2, Luda braća). Ipak, s ovim filmom pokazao je kako se znalački snalazi u kompleksnim temama bankarskog sustava i financijskih zavrzlama. Velike zasluge ovdje preuzima i scenarist Charles Randolph (Prevoditeljica, Život Davida Galea) te čovjek od kojeg je sve započelo, američki pisac i novinar Michael Lewis.
Lewis je 2010. godine u svojoj knjizi „The Big Short: Inside The Doomsday Machine“ detaljno obradio kako je u SAD-u od 2005. do 2008. godine grupa investitora iskoristila situaciju stalnog rasta cijena nekretnina i stvaranja velikoga broja hipoteka te na taj način stekla bogatstvo, odnosno zašto su se kladili na financijski raspad velikih korporacija. Ta priča pretvorena je u dvosatni film, kod nas diplomatski preveden u Okladu stoljeća. Priča teče kronološkim redom. Kroz niz scena upoznajemo se s nositeljima radnje – Jaredom Vennetom, Michaelom Burryjem, Markom Baumom, Danny Mosesom i Porterom Collinsom. S obzirom na poveći broj glavnih likova, možda ih je najbolje ujedno nazvati sporednima jer glavni lik u filmu je sama ekonomija koju nam kroz priču prikazuju likovi.
Upečatljivog Venneta glumi vrlo dobri Ryan Gosling. Njegov lik služi kao glavni za komunikaciju s gledateljima, probija četvrti zid i ostavlja dojam voditelja radnje. Ipak, puno veću ulogu imaju Burry (Christian Bale – Oscar nominacija za najbolju sporednu ulogu) i Baum (Steve Carell). Dok naizgled predstavljaju likove koji nisu u prevelikom dodiru sa stvarnošću, razvijanjem radnje vidimo da su oni jedni od rijetkih s dobrim ljudskim osobinama. Transformacija Carella u sceni kada se ispovijeda svojoj ženi Cynthii (Marisa Tomei) jedna je od upečatljivijih i emocionalnijih u ovoj ne previše emocionalnoj priči te zajedno sa završnim govorom pred bankarskim moćnicima čini jednu od pouka ovog filma – i kad mislite da je sve u lovi, znajte da je sasvim sigurno tako. Akademija ne bi pogriješila da je dodala i Carella na popis nominacija, ali očito smatraju da je prošlogodišnja za Foxcatchera bila dovoljna.
Neke će zasigurno privući ime Brada Pitta, ali da razjasnimo odmah u početku, njegov screen-time nije velik, ali i takav je dovoljan za ulogu koju je odigrao. Naime uloga bankara i mentora mladih investitora Mosesa i Collinsa, savršeno mu pristaje – tih, odmjeren i profesionalan. Na kraju, zaslužan za milijune koje su dečki pokupili, ostaje u sjeni Goslinga, Carella i Balea. McKayjeva režiserska palica i montaža Hanka Corwina (Drvo života) dovodi do toga da sve izgleda kao dokumentarac, kamera je većinom „živa“, uvodi nas u svijet pohlepe za novcem, a opet, brzim izmjenama kadrova pokušava kroz neke životne situacije objasniti kompleksnije ekonomske pojmove. Dok neki filmovi imaju dozu naivnosti u kojoj likovi vrhunskih fizičara raspravljaju o utjecaju gravitacije na svemirsku letjelicu na način da bi nama zadali manje muke, ovdje sve teče kao podmazati i uvjerljivo. Dok je potrebno nešto pojednostaviti, pojavi se Margot Robbie ili Selena Gomez te kroz kratki monolog objasni o čemu se zapravo priča. Nakon toga, prizor se prebacuje na nama poznate likove i radnja se nastavlja. Tako je izbjegnuta zamka jeftine priče u kojoj se likovi „vrsni ekonomisti“ upoznaju s time što je kredit, a što kamata. Na glazbenu podlogu filma također se teško može pronaći zamjerka. Tijekom gledanja prepoznat ćete Mastodon, Ludacrisa, Metallicu, Gorillaz, Neila Younga, Panteru i ostale, a za kraj će vas prigodno pozdraviti Zeppelini. Ovakav soundtrack nije bezveze nabacan već se dobar dio isprepleće s Baleovom ulogom, a ostali je tu da vam suptilno prikaže u kakvoj se situaciji sada nalazi određeni lik.
Zaključujemo – scenarij je čvrst, glumci su uvjerljivi, režija i kamera slijede prethodne dvije stavke pa je pitanje što može spriječiti ovaj zaista netipični (za Hollywood) uradak da ne dobije Oscara za najbolji film? Vjerojatno je odgovor u samoj priči – Ameri ovdje ne glume spasitelje svijeta, naprotiv, stavljaju se među odgovornije za stanje koje se odrazilo na cijeli svijet. S time ne štede ni sebe ni ostale, a također, predviđaju se i novi problemi za svjetsku ekonomiju, ali samo pod drugim imenom. Film na koji je potrošeno, za današnje vrijeme mizernih, 28 milijuna dolara, vodi bitku s nešto financijski jačim igračima (Mad Max, Bridge of Spies, The Revenant) dok s druge strane, vrlo mu dobro parira žanrovski slična biografska drama Spotlight, koja se također bavi osjetljivom temom. Sam izlazak filma u ovako visoke krugove znači da se može napraviti interes među igračima koji vole igrati igru po svojim pravilima.
