Recenzija – “Tijelo” (Elemental): Očekujte puno, nećete se razočarati

Sjedim već sat vremena i pokušavam napisati prvu rečenicu o Tijelu, najnovijem Elementalovom albumu, i ne mogu. CD se vrti, točnije CD-ovi, pijem kavu i guštam. Nije mi lijepo, jer ni jedan Elementalov album nema stvari koje pustite da sviraju dok vam je mozak na paši i uživate u jednostavnoj sreći. Oni su uvijek puno više od toga. Kada slušam Elemental to je uvijek kao neka mentalna vježba. Možda od tuda i ime benda, tko zna, no ono što je sigurno jest da je ovaj novi, dvostruki CD prepun emocija. Sav dijapazon osjećaja prisutan je u 18 pjesama, od nepripadanja, izgubljenosti, otuđenja, frustracije, sve s tragovima vječnog optimizma. Jer kada nam je ovako loše, teško da može gore.

Ovom sedmeročlanom bendu ovo je sedmi album, a slave 18 godina postojanja i album broji 18 pjesama. Na dva CD-a ovaj jubilarni album izdali su samostalno, pod diskografskom etiketom 383 Records, što je u vrijeme kada se sve može (i)legalno besplatno naći u bespućima interneta mudaški potez. Album u prodaju kreće danas, a meni je čast već sada otkriti što možete očekivati. Slobodno očekujte puno, nećete se razočarati.

Na albumu se nalaze dvije pjesme koje su sada vjerojatno već svima poznate, Goli i bosi koja je dobila dvije nominacije za Porina u kategorijama ‘Pjesma godine’ i ‘Najbolja izvedba grupe s vokalom’ te Sve je moje tuđe. Obje su prve pjesme, svaka na jednom CD-u, i tako je napravljen odličan uvod u ostatak albuma, u ostalih 16, još neotkrivenih pjesama.

Prvih devet pjesama, odnosno CD1, tematski je osobniji nego drugi CD. Pjesme donose osobnije teme, od S trideset koja govori o vječitoj raspravi između cvrčka i mrava, (ne)ispunjenim očekivanjima okoline jer radiš nešto svoje, jer se gradiš prema vlastitom nacrtu. Ako je Sve je moje tuđe oda malom čovjeku, onda je S trideset pjesma svakog umjetnika. Činjenica jest da su glazba i umjetnost u društvu drugorazredne discipline za koje ćete dobiti eventualno tapšanje po leđima i jedno ‘ajme kako lijepo što se time baviš’ iz sažaljenja. Drugu polovicu CD-a čine Breza, Ništa, Tijelo pamti i Usne za koje mislim da se uvijek trebaju slušati skupa i točno tim redoslijedom. Breza je moj osobni favorit najprije jer je Remi toliko vokalno jaka da je nevjerojatno kako nosi tu pjesmu, i drugo, jer je toliko nevino iskrena i neiskvarena. Govori o čistoj ljudskoj potrebi za drugim čovjekom, o razgolićavanju duše koje je ponekad toliko opasno, a istovremeno toliko potrebno. Nasuprot njoj, Ništa govori upravo o odbijanju ljubavi kako bismo spasili vlastito srce, ili ego, a zapravo je potpuno svejedno jer smo samo mi na gubitku. Do konačnog prekida dolazi u Tijelo pamti i Usne koje su misli i osjećaji svake osobe koja je ikada doživjela prekid samo stavljene na papir i uglazbljene. Kada se tako slože sve četiri pjesme imate jednu ljubavnu vezu od početka do kraja, od potrebe za nekim, do negacije, pokušaja zaborava i onog podmuklog prekida s prebacivanjem krivnje, a podsjećaju na jednu zreliju verzije pjesme Crveno, s daškom Vesne Parun i njezine pjesme Ti koja imaš nevinije ruke u Usnama.

Drugi CD otvara Sve je moje tuđe i uvertira je u više socijalne nego osobne teme koje se nalaze na ovom CD-u. Dok prvi CD skida čovjeka do temelja u kojima su samo njegove mane, tajne, rane i boli, drugi CD više je orijentiran na seciranje društva u cjelini te je glazbeno brži i ritmičniji. Ako uzmemo u obzir da je pjesma Zašto te imam s albuma “Pod pritiskom“ zabranjivana na TV postajama, iskreno me zanima gdje će se puštati Hej Slaveni. Osim unutar naša četiri zida. Ako Goli i bosi na vrckav način predstavlja jednu generaciju, onda je ova pjesma mračnija i realnija verzija iste. Shot je ovdje odradio nevjerojatan posao jer je tekst ispljunio kao direktan udarac onima koji su istovremeno razlog zbog kojih smo u govnima, ali se i žale da zbog mlađih sve smrdi. ‘Ovo krik je u tami, jebem vam mater, snać’ ćemo se mi i sami‘, kaže Shot. U vremenu kada nam politička scena izgleda poput nečijeg lošeg vica, izvođači poput Elementala imaju pregršt izvora inspiracije. Malo kuražnosti nam ponekad svima treba, a kada netko opere vlast u pjesmi ovako javno to daje malo vjetra u krila. Nisu nikoga prozvali imenom, ali nisu ni morali – stihovima ‘dvadeset godina valjda dosta je/mijenjao bi Ustav makar dobio si sve’ svima je jasno o komu i čemu se ovdje radi. Dobar je osjećaj imati nekoga tko će progovoriti u ime onih koji se boje, ili jednostavno u ime onih koji se ne čuju. Kad bolje razmislim, mogao bi cijeli CD2 biti zabranjen. Izložbeni primjerak glazbenog aktivizma.

Nedugo prije izlaska albuma objavljena je pjesma Daleko u proljeće na kojem uz Bou gostuje i Remi. Tko je naćulio uši dok je slušao ovu stvar mogao je nanjušiti što očekivati na ovom albumu. Remi već u toj pjesmi ne sudjeluje kao reperica već kao vokal, čisti glas koji je svoj dio otpjevao. I to je odradila kao od šale dalje na cijelom ovom albumu. Velika je stvar izaći iz svoje glavne domene, pogotovo nakon što to radiš 18 godina i onda to još odraditi ovako dobro da je pravo iznenađenje, ali i orgazam za uši. Osim njezinih izvedbi, i glazbeno su se uputili u izlete. Tako su osim gitarskih dijelova vrlo jake i klavijature, što je najizraženije u pjesmi Ne prihvaćam tvoj ne.

Da ništa ne prepuštaju slučaju vidi se i iz vizualnog rješenja albuma. Za naslovnicu je zaslužan Miron Milić, a kada otvorite kutiju albuma dočeka vas uvećana naslovnica poput postera s tekstovima pjesama na poleđini. Ne znam zašto, ali još nisam upoznala nekoga tko se ne oduševi kada dobije knjižicu s tekstovima uz album. Crveno-plava pozadina podsjeća na vječnu borbu tih dviju boja. U prvom osnovne većini je omiljena boja crvena ili plava, nikada obje. Uvijek je toplo ili hladno. Tako je CD1 na crvenoj strani topliji, osobniji, prisniji slušatelju, a CD2 na plavoj strani razigraniji, s objektivnijeg stajališta gleda na surovu realnost.

O albumu koji broji 18 pjesama puno se toga može reći, a ja sam vjerojatno samo zagrebala površinu, ako i toliko. Elemental je uspio samostalno izdati album koji je već samom najavom ljestvicu postavio poprilično visoko, pogotovo nakon prošlog “U redu je“, i nisu razočarali. Uspjeli su ostati svoji, a donijeti nešto novo; biti iskreni i realni, a ne patetični; donijeti možda iste teme, ali na novi način. ‘Sve ću ti priznat’ ako me ogoliš’ stih je posljednje pjesme albuma Meni je sve jasno i predivno zaokružuje ovo cijelo iskustvo Tijela. Ovo je definitivno njihov najozbiljniji album. Hoće li to ostati i nakon idućeg tek ćemo vidjeti, ali s duplim albumom imamo što slušati dogledno vrijeme.

Nakon svega što sam poslušala, sada već nekoliko puta, jedva čekam čuti i vidjeti što će nam prirediti na koncertu u Domu sportova 5. ožujka, a oni koji žele skupa s Elementalom preslušati album i podružiti se, to mogu učiniti već u ponedjeljak u Vinylu.