Recenzija – ‘Too’ (FIDLAR): Droga, smrt i dobra zabava
Fuck It Dog Life’s A Risk ili FIDLAR su kalifornijski skate punk bend koji je uzdrmao scenu svojim fantastičnim prvijencem prije dvije godine. Bezobrazni instrumentali miješali su sve žanrove imalo povezane s filozofijom hedonizma i pretjerivanja u svim vrstama opijata te još bezobrazniji tekstovi navedene tematike učinili su taj album nevjerojatno zabavnim, ali i sjebanim iskustvom. To nije slučaj s drugim albumom, barem ne u potpunosti.
„Too“ više korača onim „sjebanim“ stazama kojih na prvijencu i nije bilo toliko, barem generalni ton albuma nije bio toliko usmjeren na ukazivanje svega što ne valja u njihovim životima, a toga zaista ima puno. Prije nego su uopće postali poznati, kalifornijski divljaci su harali underground scenom Los Angelesa nastupima toliko brutalnim da bi ih po završetku počela naganjati policija, a pjevač Zac Carper je dane provodio s iglom zabijenom u ruci. Njegova, a samim time i njihova priča, je priča o ludilu, drogi, alkoholu i neimaštini iz koje ovisnost o potonjem proizlazi. Na prvijencu se našlo pjesama koje su zvučale sretno, no kada biste zagrebali ispod površine i promotrili lyricse, sasvim je očigledno da to nisu uradci o jednorozima, dugama ili ljubavi. Već je uvodna numera, 40oz. On Repeat, odličan primjer spajanja punk DIY estetike benda s pop načinom skladanja pjesama, a budimo realni, takva je većina njihovih skladbi.
Razlika između prve i druge ploče jest još veća iskrenost u lyricsima i bavljenje tematikom koja jednostavno ne može biti ugodna, a najbolji primjer toga je Overdose, čudovište od pjesme koje možda čak nadilazi i Whoops, I OD’d benda NOFX iz 2003. godine. Pričati o vlastitom predoziranju nikako nije ugodno iskustvo, a upravo taj osjećaj nelagode, klaustrofobije i besmisla same situacije te kompletno ludilo čovjeka koje se u dva dana dva puta predozirao pretočeno je u navedenu pjesmu. Koja je užasna. Toliko je užasna da vam bez imalo problema pred očima nastaje kratki clip o tome kako si Zac Carper iskusno zabija iglu u ruku po tko zna koji put, počinje cirkuska melodija, boje s mijenjaju, a on umire. Leži na podu nekakve gotovo filmske crack kuće i umire. O tome je pjesma. Zato je užasna. Jer je realna. FIDLAR su u očima javnosti izgledali kao karikature samih sebe: veseli momci koji trčkaraju uokolo s gitarama i previše su sjebani za bilo što, a to je bio njihov imidž bez da se itko zapitao kamo to zapravo vodi, čak ni oni sami. Na svu sreću, zapitali su se prije godinu dana, to jest, natjerali su Zaca da se zapita želi li stvarno umrijeti u dobi od 28 godina. Rezultat svega toga je jebeno dobra ploča, odnosno, upravo ona o kojoj govori ovaj tekst.
Prvi dio albuma je gotovo klasičan FIDLAR kakvog smo upoznali na prvijencu, uz puno catchy refrena, divljanja u pjesmama ali nešto više rock nego punk izričaja što je sasvim u redu jer pokazuje spremnost na promjenu umjesto na bezumno kopiranje vlastitog starog materijala iz doba kada su očito bili sasvim drugi ljudi nego danas. Ozbiljnija tematika, odnosno uspješan prijenos iste slušatelju, kreće s Leave Me Alone, numerom o zatvaranju u sebe i tjeranjem bližnjih što je dalje moguće od sebe zbog nemogućnosti nošenja s vlastitim problemima. Upravo kontrast vesele melodije i gotovo depresivnog teksta započet na prvoj ploči u ovoj je pjesmi doveden do savršenstva. Ista stvar se događa na Drone, no nešto malo manje uspješno. Osim očite evolucije u skladanju pjesama i pisanju tekstova koju je Zac proživio otkada je trijezan, ostatak benda je također doživio nekoliko promjena, a to se odnosi na instrumentale koji su sada puno zanimljiviji i na momente kompleksniji od onih na prvoj ploči. Više je atmosferičnih solaža koje na momente naginju više psihodeliji nego surf rocku te je generalno dodano više malenih i zanimljivijih prijelaza. Produkcijski su se također dosta pročistili i maknuli od originalnog, gotovo lo-fi zvuka što im je vjerojatno i dalo prostora da se instrumentalno razviju i krenu malo drugačijim smjerom.
Druga ploča kalifornijskih manijaka nije napravljena za fanove, napravljena je za bend, baš onako kako bi to i trebalo biti, međutim, to bi moglo rezultirati nezadovoljstvom dobrog djela obožavatelja koji su prvijenac hvalili samo zato što je bio vrlo zabavno iskustvo dok je njegov nastavak gotovo čista suprotnost. No, kvalitativno gledano, FIDLAR su se odmaknuli od svog prvog uratka i hrabro krenuli vjerojatno najtežim putem, istovremenom borbom protiv desetogodišnje ovisnosti o drogi svojih članova te pronalaženjem novih pravaca u vlastitim kompozitorskim mogućnostima. Sve to je rezultiralo pomalo nekoherentnim ali odlično snimljenim i odsviranim izdanjem koje se možda već sada može smatrati tranzicijskim u njihovoj karijeri.
