Recenzija – “Tunel na kraju svjetla” (F. Janeš): Mali tragovi koji nas drže na prstima
Tunel na kraju svjetla četvrti je roman Franje Janeša, objavljen u izdanju nakladničke kuće Fraktura. U njegovim prijašnjim romanima već smo navikli na elemente znanstvene fantastike, ali u ovom trileru ih nema. Osim što je roman triler u čvrstom okviru Novog Zagreba, izvrsno progovara o životu adolescenata u Hrvatskoj u današnjem vremenu. U ovom napetom romanu do izražaja dolazi i autorov humor, ali i društvena te politička kritika.
Znamo li dovoljno o svjetovima tinejdžera danas?
Žanrovi se isprepliću, roman nije samo triler, već i priča o tinejdžerima koji odrastaju u današnjem društvu pogođenom raznim problemima. Glavni likovi romana učenici su IV. Gimnazije gdje pohađaju drugi razred. Radnja započinje pronalaskom Vilimovog mrtvog tijela ispred nebodera njegovog prijatelja Petra. Vilijevi prijatelji ne vjeruju da je on počinio samoubojstvo jer Vili nije bio depresivna osoba i njihovom sumnjom u okolnosti njegove smrti otvaraju se vrata u ovu napetu priču.
To su djeca koja, osim što dolaze iz različitih financijskih pozadina, dolaze iz obitelji koje njeguju jako različite svjetonazore. Naglasak je i na tome u kojoj mjeri mlade određuju roditelji. Svatko od njih ima neki svoj glavni, veliki problem s kojim se nosi kroz roman. Autor nam vrlo jasno daje do znanja koliko malo znamo o životima i razmišljanjima tinejdžera danas.
Ranjive žrtve predatora čiji su alat društvene mreže
Likovi su jezično karakterizirani, Janeš je odlično pogodio jezik današnjih tinejdžera, sve zvuči jako autentično i čitajući niti na trenutak ne izgubite dojam da sve uistinu prepričavaju zagrebački adolescenti. Oni su ranjivi, nisu djeca, ali nisu još ni odrasli, nalaze se na nekoj granici odraslih jer ipak sudjeluju u mnogim odraslim aktivnostima poput seksa ili izlazaka.
Istražujući smrt prijatelja susreću se s otmicama, seksualnim predatorima koji vrebaju putem društvenih mreža, maloljetničkom prostitucijom iza koje stoji sama Crkva. Veoma jezivo detaljno je opisivanje djelovanja predatora čiji su glavni alati društvene mreže kojima se koristi jako vješto i saznanje koliko tako može zagorčati život žrtvama, a jednoj tinejdžerici poput Ive u ovoj knjizi s tako nečim sigurno se teško nositi.
Suptilno se u svakodnevne razgovore tinejdžera ubacuju i političke teme, tako je problematika dvojezičnih ploča u Vukovaru, aktualna u vrijeme kada je knjiga nastajala, prikazana iz perspektive mladih. U romanu nije sve tako crno-bijelo, ocrnjena je Crkva koja je predvodila maloljetničku prostituciju. S druge strane Iva, jedna od glavnih likova, iako vjernica jedna je od najpozitivnijih i najpametnijih likova u priči.
Majstorske promjene perspektiva koje održavaju dinamiku
Roman se sastoji od četiri dijela, u svakom od njih izmjenjuju se perspektive i pripovjedači, a to ga održava iznimno dinamičnim i napetim. Zanimljivo je to skakanje i mijenjanje perspektiva kako bi vidjeli na koji način različiti likovi proživljavaju istu situaciju. Te promjene i skokove Janeš izvodi majstorski, roman u svakom trenutku usprkos tome zadržava fluidnost, kontinuitet. Značajniji likovi, osim srednjoškolaca, u romanu su i roditelji nestale djevojke Katarine te inspektor Margetić koji radi na slučaju. Perspektiva odraslih te mali izlet u njihove živote stvara lijepe promjene tempa tijekom čitanja.
Mali tragovi koji nas drže na prstima
U romanu Janeš vješto isprepliće žanrove, čitatelju daje male tragove i tako mu otvara vrata u priču, drži ga na prstima, a sve to začini idealnom mjerom kvalitetnog humora, ubacujući i društvenu kritiku gdje je potrebno. Teško je odvojiti se od ove knjige jednom kada je počnete čitati jer jednostavno morate saznati kako će se likovi izvući iz situacija u kojima su se našli i kako će priča završiti. Lijep i osoban detalj su pjesme, uglavnom soneti za koje je u knjizi zaslužan Vilim. One su tipičan plod tinejdžerske anksioznosti, pomalo patetičnog i mračnog prizvuka.
“Tunel koji se zove odraslost”
Na kraju romana, u razgovoru između Petra i njegova oca otkriva nam se i značenje naslova romana: “U svijetu koji nije briga. Petre, probudi se. Možda si se dosad igrao na sucu, ali sada ulaziš u tunel koji se zove odraslost”. Ali poanta nije nimalo depresivna, Petar naravno ima optimističan tinejdžerski, ali nimalo naivan odgovor na to. Primjećujem kako svi sve više na optimizam gledamo s podsmijehom, lijepo je od autora što me ovom knjigom podsjetio da, kad želim, mogu svoj tunel okupati svjetlošću te da ne žmirim na svjetlosti samo kako bih privikla oči na mrak.
