“Violence” (Editors): Devet pjesama nije dovoljno
Engleski indie rockeri Editors objavili su šesti studijski album “Violence” u sklopu čije promocije nam ponovno dolaze i u Tvornicu kulture 17. travnja. Nadamo se da svoju kartu imate jer je koncert već rasprodan. Nakon albuma “The Weight Of Your Love” iz 2013. vrlo vjerojatno nitko nije očekivao album poput “In Dream” iz 2015 godine. Sva raskoš eksperimentiranja prezentirana na petom albumu ostavila je mračan trag, grandioznost, orkestralnost isprepletenu sa synthom i očekivanja u tom tonu. Novi album neke će oduševiti, a neke ostaviti u čudu od očekivanja suprotnih onome s čime su se suočili.
Od samog početka imala sam nesuglasice sama sa sobom za vrijeme preslušavanja albuma jer sam očekivala nešto slično zadnjem albumu, a dočekalo me ipak nešto drugačije. Imala sam dojam kako su neke pjesme na albumu dijelovi nekih drugih priča koje je bend odlučio povezati u cjelinu (uspješno, ali ipak osjetno) s materijalom koji je nastao svježe. To se ispostavilo u neku ruku točnim jer pjesma No Sound But The Wind postoji već nekoliko godina (prvotno objavljena na soundtrackku filma “The Twilight Saga: New Moon”) i dio je repertoara koji Editors izvode na koncertima. Drugi najavni singl, Hallelujah (So Low), također postoji već nekoliko godina, ali nije izvođen prije. Trebala sam zapravo samo albumu dati da diše.
Imala sam ispočetka i problem s redoslijedom pjesama, ali sam to riješila tako da sam pjesme preslušala od zadnje prema prvoj što mi je osobno imalo više smisla i što je cijelom albumu dalo potpuno drugačiju sliku. Na kraju sam odlučila poštovati zadani redoslijed. Album je otvoren pjesmom Cold koja zvuči dosta pop za Editorse. Nije mi se svidjelo što album počinje tako laganom pjesmom, očekivala sam eksploziju odmah na početku, ali rekoh samoj sebi, to je samo početak. Hallelujah i Violence su me već pridobili, pogotovo Violence svojim instrumentalnim završetkom. Nakon toga ponovno popasta i lagano himnična Darkness at the Door koja djeluje kao da bi se dobro uklopila među materijale s četvrtog albuma.
Na sredini albuma počinje ono zbog čega smo bili nestrpljivi. Nothingness u kojoj je već sada jasno kako je ovo album na kojem se Editorsi igraju elektronikom više nego ikad do sada, potvrđuje to i Magazine koju smo mogli slušati zadnja dva mjeseca. Counting Spooks počinje lagano i tipično editorski, ali prema kraju se pretvara u progresivnu disco budnicu. Sve to nas dovodi do kraja – do najsnažnije pjesme na albumu. Njeno veličanstvo Belong mračna je i izrazito teatralna brojalica vremena kojeg više nema, tijekom cijele pjesme sat nervozno otkucava, glas Toma Smitha u posesivnoj je ulozi, a prema kraju pjesma se pretvara u zlokobni bal košmara na najljepši mogući način. Takav završetak mene je ostavio u nedorečenom stanju, devet pjesama nije dovoljno, ostala sam gladna još ovakvih pjesama. Zakačila sam se za tu pjesmu, od ovog za mene nema više.
Editors iz albuma u album rastu i mijenjaju se. Šesti studijski album samom bendu je vrlo poseban. To je album koji sadržava potpis svakog od članova, pjesme su to u koje je svaki od članova benda utkao nešto svoje više nego do sada, to ih je dodatno zbližilo, ali i dalo neki jedinstveni potpis zvuku. Ovako zvuče Editors u postavi koja nam je već neko vrijeme poznata. Ovo su Editors najiskreniji do sada. Indie rock isprepleten sa synthom, umotan u mračnu elektroniku nikad nije bio ljepši. Oni kojima je zvuk albuma sjeo na prvu, uživat će u njemu od početne do završne pjesme, drugi će obožavati nekoliko favorita, one snažne momente s albuma. Dobro je to što ih album “Violence” ima na biranje.
