Recenzija – „Waco“ (Violent Soho): Prekrasna razbibriga nasilnih melodija
Violent Soho ime je još jedne od mnogih uspješnih skupina aussieja koji sviraju. Ovaj bend okupio se 2008. godine, a između borbe s opasnim, otrovnim životinjama, surfanja i pričanja brutalnih pub viceva našli su vremena i snimili već četiri studijska albuma, a ovaj posljednji meta je ove recenzije. Naziv mu je Waco, a ime je dobio po jednoj prosječnijoj pjesmi na izdanju koje je, odmah ću reći, visoko iznad prosjeka. Iako Australci streme ka grungeu i čak se i prozivaju grungerima, njihova cjelokupna diskografija, s ovim albumom, ne može se tako proglašavati. Tendencija za ubacivanjem Seattle zvuka očita je i čujna na svakom albumu, ali vjerujem da je krajnje vrijeme da si ekipa iz Brisbanea prizna da radi alternativni rock koji je najbliži zvuku Blinka 182 pomiješanog s agresivnijim dijelovima koji, mene osobno, najviše podsjećaju na Future Of The Left i, manje, Pearl Jam. Na taj način Violent Soho sklopio je tijekom godina svoj prepoznatljiv zvuk, a ožujskim izdanjem pokazali su da su taj zvuk išmirglali, izglancali i prepoznali ga kao nešto što treba njegovati.
Koliko mi se Waco dopao najbolje može reći sam datum izdavanja ove recenzije koji uvelike kasni za datumom izdavanja albuma. Album sam ispočetka preslušavao kao osoba koja treba pisati recenziju , ali ubrzo sam ga počeo slušati kao druga osoba; ona koja uživa u glazbi. Još kako je stiglo toplo vrijeme, zarazne, zabavne i jednostavne melodije Wacoa savršeno su se uklopile s tim. Ova vrsta punk rocka s uguranim grunge dijelovima na refrenima izraženima kroz vrstu promuklijeg deranja pokazao se kao soundtrack ovog proljeća za mene.
Kako sam već više puta rekao, žanr koji Violent Soho svira je punk rock, a ništa drugačije nije ni na ovom albumu. Punk rock ideja je svake pjesme kao i utjecaj Amerikanaca iz Blink 182 prilično je očit. Na ovaj zvuk naštukani su jaki refreni koji se sastoje ili od izderavanja riječi ‘yeah’ ili pak teksta koji se također ne pjeva na ‘običan’ način. Zato je kroz cijeli album primjetna specifična arhitektonika koja ipak pjesme tjera da jedna sliče drugoj. No za izdanje se ne može reći da pati od prevelike sličnosti među pjesmama. Pjesme su vesele, pune bezbrižnosti i vesele i to svaka postiže na svoj način. Zato se ovakva glazba niti ne može prozvati grungeom – jer je u globalu vesela i naivna, naprosto laka za slušanje.
Ipak, ona bas gitara puna treblea, pogotovo na pjesmi Viceroy, ali značajna na svakoj drugoj također, s glasnijim refrenima daje do znanja da ovdje nije riječ samo o običnom punk rocku koji će se brzo zaboraviti. Ovakav zvuk Australci grade od prvog albuma i moram reći da je on ovim izdanjem dosegao svoj vrhunac. Nevjerojatno je na koliko načina i na koji način pjesme iz lagane, zavodljive melodije naglo okreću na agresivne refrene. I sve to da se ne izgubi ideja da je ovo ipak glazba kojoj su u prvom redu melodije, ne dekonstrukcija ili agresija. Spomenute naglosti zato ne izgledaju isforsirano, nego zvuče iznimno logično, iako su prilično nelogične ili čak neočekivane za ovakvu glazbu.
Waco se stoga vrlo lako mogao proučavati kroz prizmu sukoba dviju teško pomirljivih glazbenih sastavnica, no on je to, u najmanju ruku, uspješno izbjegao. Skup je to melodija koje će teško napustiti vaše uho između kojih ističem, još jednom, Viceroy, a onda i Like Soda, Evergreen i How To Taste i dijelova koji će vas natjerati na skakanje i na doslovno proživljavanje glazbe koju slušate. Iz veselja u ekstazu i tako iz pjesme u pjesmu do kraja albuma. Ne može se ništa reći nego da su aussiji napravili odličan album, a to potvrđuju i rasprodane dvorane naredna dva mjeseca diljem Australije kao i moji prijatelji koje teroriziram svojom glazbom koji su i sami za par pjesama s albuma priznali da su odlične i zamolili me da im ih pošaljem. Za mene, to je najjasniji dokaz da je nešto zbilja dobro i time završava priča kako je samo jedan album za recenziju postao jedan standardni album na popisu za reprodukciju.
